Ne znam vode li se u Hrvatskoj statistike o pismenosti naroda, kao što su se onomad vodile u "južnoj slavenskoj državi" kako bi se pokazalo da u borbi za pismenost "zemlja ide naprijed". Ako se o tome i vodi računa, a za nešto što danas izgleda potpuno besmisleno, spoznaje o postotku onih koji još ne znaju čitati i pisati do mene nisu doprle. Osim toga, čini mi se da su ondašnji nepismeni stanovnici već pod zemljom, pa smo se čak i tako riješili nepismenosti; otišli smo "naprijed"!
Ipak, to ne znači da smo sada baš svi pismeni, jer pismenost ne čini samo znanje pisanja i čitanja slova i brojeva, nego još puno toga. Prije svega znanje riječi koje se slovima stvaraju. Slova su samo "pomoćno sredstvo" pismenosti, a riječi njena afirmacija. Zato nije posve svejedno kako slova tvore riječ da bi se napisana sadržajno mogla ispravno pročitati. U tom pogledu u novije vrijeme ovaj aspekt pismenosti često se pokazuje problematičnim, osobito među mlađim, tehnološki dominantnijim generacijama svagdje u svijetu, jer komuniciranje porukama radije upotrebljava kratice ili inicijale umjesto pune riječi, pa stvaran sadržaj napisanog nije uvijek lako razumljiv. Znači li HNK Hrvatsko narodno kazalište ili hrvatski nogometni klub ili što je to HNS? Naravno, nije to neka velika stvar, ali ipak ukazuje na mogući "raskol" unutar pismenosti, jer se rađa problem čitanja onog napisanog. Istina, kraticama se brže piše, ali često sporije ili pogrešno shvaća, pa bi se moglo reći kako u tom smislu tehnološki napredak redukcijom upotrebe riječi postupno uvodi nazadak pismenosti. Osiromašuje se.
Za ovu prigodu ne zanima me pismenost govorništva, nego napisanog teksta, jer mi je cilj pisanja ponešto reći o "slovima zakona". Zakoni se pišu, zakoni se čitaju i zakoni se provode, ali zakoni nisu štivo koje se čita radi zadovoljstva i potom slobodno interpretira. Rečenice zakona ne nastaju zato da bi iskazale ili izazvale emocije, nego da izraze stavove kao normative našeg društvenog ponašanja. U člancima zakona ne traži se literarnost, nego što točniji izričaj o onome čime se članci bave; naravno, korištenjem standardnog hrvatskog jezika. Dobro sročiti članke zakona vrlo je važno za njihovu primjenu u praksi, pa zato zakonodavac pored potrebnog znanja materije kojom se bavi mora dobro znati i jezik kojim se služi kako bi napisano bilo nesporno jednoznačno. No jedan poznati i nekada vrlo ugledni političar kazao mi je da se svi zakoni namjerno pišu tako da se u praksi mogu tumačiti onako kako kome (u moći) u određenom trenutku odgovara. Navodno je to glavna odlika zakonodavne političke prakse, neovisno o stranačkom predznaku.
Manipulacije riječima povijesne su činjenice, u diplomaciji sasvim normalne i uobičajene kad se želi nešto reći a da se ne rekne; i obratno. U skladu s onim proročanstvom Pitije iz Delfa "ići ćeš vratit ćeš se nikada u ratu poginut ćeš", a sa značenjem ovisnim o mjestu zareza ispred ili iza riječi nikada. Zato kada se danas u kontekstu pravne regulative rekne da je napisana "ibis redibis", podrazumijeva se da je njena formulacija, namjerno ili slučajno, napisana zbunjujuće ili dvosmisleno. U svakodnevnom životu često se događa da nadležne službe primjenjuju odredbe pojedinih članaka zakona na različite načine, ali ne nužno s koruptivnim predznakom radi ostvarenja interesa u korist ili na štetu nekog traženja, nego jednostavno zbog nepreciznosti izričaja zakonskih odredbi i dozvoljene slobode njihova tumačenja. U regulativama uobičajeno oni vještiji pronalaze i "pravne rupe" jer je, navodno, nemoguće zakonom sagledati sve okolnosti buduće prakse. Ipak, čini mi se da bi uz studioznije i detaljnije definiranje željenih odredbi prostor za manipulaciju bio manji.
Zato kada se pišu zakoni ni dvosmislenosti ni nepismenosti ne bi smjelo biti mjesta. Naravno ni neznanju, premda i ono katkad bude prisutno zbog loše jezične koordinacije svih onih koji zakone pripremaju. Po mom sudu ključna je kvaliteta izričaja u člancima zakona, a što se svodi na upotrebu riječi koje sadržavaju jednoznačne pojmove. Uvjeren sam da bi prijeko potrebni suradnici pri izradi svih zakona obavezno trebali biti i oni koji se bave jezikom – jezikoslovci. Hrvatski jezik je vrlo bogat, pa se iz njegova bunara riječi, siguran sam, uvijek može izvaditi prava riječ za ono što bismo htjeli reći, odnosno napisati. Dakako, precizno odabranim riječima i sastaviti rečenice koje će bez imalo dvojbe vrlo jasno odrediti sve zakonske slobode i ograničenja. Ne znam kako nam u tom smislu zakoni funkcioniraju u svim segmentima društva, ali u domeni prostornog planiranja i građenja slika o tome doima se lošom. Kako javnost u izradi zakona za regulaciju planiranja i građenja u pravilu vidi pogodovanje kapitalu, moguće provlačenje kroz te "rupe" doživljava se unaprijed pripremljenim opisom članaka zakona. Možda posebno zato što smo svi osjetljiviji na primjenu onih zakona koji reguliraju materiju u kojoj se okreću veće sume novca. Zato mi se čini da su postojeći zakoni prostorne problematike u praksi vrlo problematični. Aktualne saborske i ostale rasprave o prijedlogu novih zakona o prostornom planiranju, građenju i energetskoj učinkovitosti dodatno su me uvjerile koliko političko nadmetanje nažalost nadilazi potrebu onog stručnog u njima, a kamoli analize jezične strukture odredbi zakona. Naravno, ne mislim raspravljati o parlamentarnoj političkoj praksi i ocjenjivati je, ali, onako usput, treba imati na umu da se o zakonima ne bi trebalo raspravljati radi stranačkih prestiža, nego postizanja općeg nacionalnog dobra. Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske svoje je strateške stavove i moralna načela u pogledu zaštite prostora u interesu našeg općeg dobra iznijela u svojoj "Deklaraciji o hrvatskom prostoru", ali u kontinuitetu stremljenja za njihovu zakonsku implementaciju ima potrebu komentirati i sve sastavnice prijedloga novih zakona upravo u kontekstu jezika.
Naoko male stvari često se u životu pokažu velikima i značajnima, pa nije dovoljno govoriti o malim i velikim otocima, nastanjenim i nenastanjenim, nego treba te njihove atribute odrediti definirajući što je veliko, a što malo. Svatko od nas to prirodno i uređeno možda podrazumijeva na drukčiji način. Što znači "izvođenje zahvata u prostoru koji se ne smatraju građenjem" – građenje koje nije građenje? Što je "kvaliteta prostora" bez opisa što je stvara ili što je to "održivi, svrhoviti i gospodarski učinkovit razvoj" bez opisa što se pod time podrazumijeva? Jesu li "primarna, izvorna i nedirnuta priroda" istoznačnice ili vrijednosno različiti pojmovi? Zašto koristiti značenjem upitan termin etažiranje ako se može koristiti razdioba kao razumljiviji pojam pri određenju vlasništva uporabnih dijelova nekretnina. Točna definiranost pojmova u zakonu važna je osobito radi pisanja podzakonskih akata jer eventualna dubioza zakonskog izričaja rađa dodatnu izvitoperenost onog podzakonskog. Riječi su vrlo krhke, pa trebaju čvrstu pojmovnu definiranost. Ne samo zbog moguće manipulacije njima, neovisno o tekstovima zakona, nego na prvome mjestu zato da se dobro razumijemo!
Otvori KEKS Pay
