Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Kožarićeva skulptura Zagreb bi mogla učiniti prepoznatljivim kao što je Kapoorova učinila Chicago

Jedan od najvećih kolekcionara avangardne i neoavangardne umjetnosti Istočne Europe o postavljanju megaskulpture nedavno preminulog Ivana Kožarića na jedno od zagrebačkih raskrižja
25. prosinca 2020. u 22:27 29 komentara 21562 prikaza
Kožarićeva projekcija
Foto: Petar Dabac
Pogledajte galeriju 1/2

Jedan od najvećih kolekcionara avangardne i neoavangardne umjetnosti istočne Europe, Marinko Sudac, osnivač Virtualnog muzeja avangarde i Instituta za istraživanje avangarde, sudjelovao je u nizu projekata, izložbi i publikacija u Europi i u svijetu. Zbog toga se slobodno može reći da je među najboljim promotorima hrvatske, i ne samo hrvatske, umjetničke kulturne baštine. Jedan od fokusa mu je i grupa Gorgona, posvetio joj je i studioznu (i nagrađivanu) monografiju koja sada izlazi i na engleskom jeziku. Uz više međunarodnih izložbi grupe i njezinih članova, osobito u posljednjih nekoliko godina, Gorgona je dosegla razinu ključnih točaka poslijeratne (proto)konceptualne umjetnosti i postala vjerojatno najprepoznatljivija umjetnička pojava kada govorimo o hrvatskoj, odnosno regionalnoj umjetnosti. I njezin nedavno preminuli član Ivan Kožarić za vrijeme Gorgone stvorio je svoje istaknute konceptualne projekte, “Oblike prostora” i druge skulpture, a unutar tog duha nastavio je stvarati do samog kraja.

DOBITNIK BROJNIH NAGRADA Umro istaknuti hrvatski kipar, akademik Ivan Kožarić

– Njegova prepoznatljivost u lokalnom umjetničkom kontekstu vidljiva je već iz činjenice da je nekoliko njegovih skulptura već postavljeno u javnom prostoru, a koliko ga cijene teoretičari umjetnosti i likovni kritičari može se iščitati iz brojnih tekstova nastalih u povodu njegovih izložbi. Međunarodno je velik odjek donijela odluka kustosa Okwuija Enwezora koji je Kožarića uvrstio na Venecijanski bijenale (2015.), a i velika retrospektiva koju je inicirao u Haus der Kunst u Münchenu dok je bio ravnatelj te institucije (Ivan Kožarić. Freedom Is a Rare Bird, 2013.). Sagledavajući Kožarićev rad iz onog drugog, tržišnog aspekta, njegovi su radovi zastupljeni u više stranih priznatih galerija i njegovo se ime može pronaći na važnim umjetničkim sajmovima poput londonskog Frieza, Art Basela ili torinske Artissime – kaže kolekcionar Marinko Sudac koji je za Kožarićeva života s umjetnikom bio u stalnom kontaktu i prije desetak godina pokrenuo inicijativu o postavljanju njegove megaskulpture “Nazovi je kako hoćeš” na križanju Vukovarske avenije i Savske ceste u Zagrebu, a koju je sada ponovno aktualizirao i intenzivirao.

To je projekt koji zahtijeva više aktera, javnih ili privatnih, koji moraju dati potporu i elan za realizaciju ideje. Kada sam razgovarao s Kožarićem o svojoj inicijativi za realizaciju “Nazovi je kako hoćeš”, bio je potpuno spreman ostvariti je. Jedan je to od njegovih brojnih javnih projekata koji su većinom za sada samo konceptualni radovi, intervencije na fotografijama ili skice. Nažalost, ova se tema ponovno aktualizirala nakon Kožarićeve smrti, ali takav projekt je u biti bezvremenski i može biti nositelj sjećanja na njegovo cjelokupno umjetničko ostvarenje. Vrlo je vrijedno čuti mišljenje i drugih sudionika unutar sistema umjetnosti, stručnjaka koji pozdravljaju projekt, iako je za njegovu realizaciju potrebno mnogo više od samog entuzijazma – tvrdi Sudac, uvjeren da bi takva intervencija postala nova ključna umjetnička, ali i turistička točka grada.

– Kožarić je sam bio spreman postaviti tu skulpturu čak ne nužno na njezinu primarnu lokaciju na križanju Savske i Vukovarske. Jedna od mogućih lokacija koju je odabrao ona je u središtu križanja na kojem se nalazi Muzej suvremene umjetnosti (Avenija Dubrovnik), postoji i skica za natječaj koju je svojedobno izradio arhitekt Branko Silađin. Kožarić je zamislio da dio skulpture bude ostakljen i na tome dijelu mogao bi biti vidikovac. Zanimljivo bi bilo iskoristiti i prostor uz (ili unutar) te 20-30-metarske skulpture za dodatne sadržaje kojima se može obogatiti javni i kulturni život grada. Možda se uz vidikovac može ostvariti i izlagački prostor, šetnica, prostor za kakva događanja, kafić, restoran... Raskrižje o kojem govorimo je kompleksno, jedno je od najvažnijih u Novom Zagrebu, a urbanistički nije potpuno određeno. U postupku njegova programiranja i dovršenja svakako svoje mjesto može naći i postavljanje Kožarićeve skulpture. Konceptualno dobro osmišljeno i oblikovano uključivalo bi i taj novi prepoznatljivi simbol grada Zagreba i postalo dio njegova identiteta. Simbolički bi dodatno povezivalo dva dijela Zagreba, počevši s tim raskrižjem od kojeg bi dalje središnja gradska os vodila sve do Lenucijeve potkove. Uz to, slobodna i jednako atraktivna lokacija je i ona na južnom dijelu istog križanja – kaže Sudac. Projekt postavljanja takvog monumentalnog simbola velik je pothvat, kako idejno tako i financijski, i najizgledniji format njegove realizacije zasigurno je neki oblik suradnje gradskih institucija, Ministarstva kulture i medija te privatnih partnera.

Odlazak velikana Govorio je da je smrt novi život, a generacijama je otvarao vrata umjetničke slobode


– Kožarićev projekt možemo staviti u rang s javnom skulpturom “Cloud Gate” Anisha Kapoora. Ipak, zbog monumentalnosti i dodatnih mogućnosti iskorištavanja, još veći potencijal jasno se iščitava iz Kožarićeve “Nazovi je kako hoćeš”. Kapoorova skulptura teška je 110 tona, duga 20, široka 13 i visoka 10 metara, postala je jednim od simbola Chicaga. Godine 2016. postala je najposjećenija turistička atrakcija na američkom Srednjem zapadu. Te ju je godine između lipnja i prosinca posjetilo gotovo 13 milijuna ljudi. Prvotna je procjena troškova Kapoorove skulpture iznosila 9 milijuna dolara, ali komplikacije na projektu dovele su do konačnog troška od 23 milijuna dolara. Te brojke ne bih komparirao sa Zagrebom, Kožarićeva skulptura mogla bi se realizirati za znatno manji iznos – procjenjuje Marinko Sudac govoreći o budućnosti Kožarićeva projekta za koji je ideja nastala još 70-ih.
Što se tiče samog Kožarića, inozemne valorizacije njegova rada tek slijede, iako, njegova skulptura “Frižider” već jest u kolekciji MoMA-e. Zanima nas koliko inozemni muzeji, kolekcionari i povjesničari umjetnosti pokazuju interesa za hrvatskom avangardom tog tipa, ali i avangardom šire regije koja je dio Kolekcije Sudac.

– Kod umjetnika koji su dio moje kolekcije mogu vidjeti poveznicu i u tome da oni nisu bili priklonjeni vladajućim ideologijama. U takvom otklonu, oni su birali hoće li se njihova umjetnost temeljiti na aktivizmu koji će ukazivati na probleme društva, ili će se u tome otklonu baviti pitanjima drugih aspekata života pojedinca ili zajednice. Umjetnost formalno označena pojmom „modernizma“ s vremenom je stekla status i priznanje kulturnih sredina u kojima je nastala – iz više ili manje opravdanih razloga postala je dominantna, mainstream. Njezini otkloni, povijesne avangarde, neoavangarde i postavangardne pojave u tom su sustavu morale dokazivati svoj status, a sada se ta situacija može sagledati s vremenskim, generacijskim odmakom i preispitati. Ne želim reći da bi se radovi nekih od naših prominentnih umjetnika, kao što su Meštrović ili Bukovac, trebali zaobići i zamijeniti uzdizanjem, na primjer, Knifera ili Kožarića, ali potrebno je osvijestiti dvije linije umjetnosti koje su koegzistirale na domaćem prostoru. Takva razdvojenost vidljiva je i u drugim zemljama, ne samo u Hrvatskoj – govori Sudac i nastavlja:

– Centar suvremene umjetnosti još je uvijek Zapad, iako se danas tako određene granice ne mogu više postaviti. Umjetnici ove regije unutar “druge linije” bili su prisutni na međunarodnim izložbama, bijenalima, a izložbe su sa Zapada putovale i u istočnu Europu. Naravno da je taj aspekt dijelom i političke strategije država koje su dopuštale i odbijale takve vrste prezentacija, ali to je tema o kojoj se može raspravljati u nekom idućem razgovoru. Umjetnici s ovih prostora prisutni su i kod važnih galerija, i pojavljuju se na sajmovima umjetnina. Danas su umjetnici “druge linije” iz ove regije sve zastupljeniji na velikim izložbama, organiziraju se izložbe posvećene upravo ovoj regiji (u MoMA-i, Tate Modern...), i same godine u kojima su ti umjetnici djelovali sada se mogu pravilnije sagledati u povijesnom kontekstu. Jugoslavija je bila na granici, izvan željezne zavjese, i nije bila toliko zatvorena. Ono što se dogodilo u zadnjih nekoliko godina je aktivno istraživanje “na terenu” – kustosi MoMA-e, Tatea dolaze u zemlje istočne Europe, putuju, istražuju, otkupljuju radove za svoje zbirke.

Zagreb: Prizemljeno sunce nakon 8 mjeseci vraćeno u Bogovićevu ulicu kožarićevo remek djelo Prizemljeno Sunce blista novim sjajem, restaurator moli građane da ga ne uništavaju

Uz to, osnivaju odbore koji utječu na odluke o otkupu, ciljano se odabiru članovi odbora i kustosi s ovih područja koji u tome pomažu. Evo upravo su i u postavu MoMA-e svoje mjesto dobili Knifer, Stilinović, Iveković, Bućan. Izuzev Marine Abramović, od koje samo MoMA ima 46 radova u kolekciji, vrlo su zastupljeni i Július Koller (Slovačka), umjetnici grupe Gorgona (Knifer, Mangelos...), zatim Ivan Picelj (grupa EXAT 51) ili spomenuti Mladen Stilinović iz Grupe šestorice autora, Natalia LL (Poljska) kao jedna od pionirki feminističke umjetnosti, Edward Krasiński (Poljska), Dóra Maurer (Mađarska), Goran Trbuljak... Postoje i određeni autori koji su zbog svoje osobne samozatajnosti i manjeg broja stvorenih umjetničkih radova za sada slabije prepoznati, ali njihova kvaliteta je paralelna ili nadmašuje neka od najvećih umjetničkih imena. Sada je najbolji primjer toga Ivo Gattin, enformelist blisko povezan s grupom Gorgona, čiji se radovi počinju pojavljivati na sve većim međunarodnim izložbama. Njega vidim uz bok najvećim enformelistima poput Alberta Burrija, Pierra Soulagesa ili Antonija Tàpiesa i vjerujem da će doseći tu razinu važnosti i prepoznatljivosti – kaže Marinko Sudac. Što se tiče njegove Kolekcije, na izložbama izlagane, ali načelno vidljive samo online, velika mu je želja smjestiti je u fizički Muzej avangarde za koji se donedavno kao lokacija spominjao Varaždin.

Prvi sam put radove iz Kolekcije izložio u Varaždinu 2005. Tada su te “rubne posebnosti”, kako je izložba i nazvana, ukazale na kontinuitet avangardnog nasljeđa koje se događalo na ovim prostorima od 1909. do 1989. Kasnije je postavljena i u Novom Sadu (2006.) i u Rijeci (2007.). Tada je i došlo do prvotne ideje da se muzej smjesti u Varaždin, no splet okolnosti je to odgodio. Iako imam istu misao vodilju kao na početku svog “puta”, danas toliko dublje razumijem važnost svega što sam s godinama dodao u kolekciju – povijesno-umjetnička i društvena vrijednost radova, ali i dokumentacije i arhiva umjetnika, kvalitativno i kvantitativno prelazi sve što sam prije mogao zamisliti. Najrecentnije izložbe posvećene kolekciji bile su u Milanu u FM centru za suvremenu umjetnost 2016. i u Ludwig muzeju u Budimpešti 2017., na izložbama Non-Aligned Modernity i Non-Aligned Art. Radovi iz Kolekcije izlagani su i u Tate Modern, na bijenalu u Anrenu u Kini, u Brazilu, Rusiji, Turskoj, Češkoj, Poljskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u... Vidljiv je interes koji postoji za tu umjetnost, a koji je proširen po cijelom svijetu. Prethodna je godina bila ispunjena i s pet retrospektivnih izložbi – počevši od izložbe slovenske neoavangardne grupe OHO (Galerija Zuccato, Poreč), zatim velika retrospektiva novosadske grupe Bosch+Bosch u Ludwig muzeju u Budimpešti (koja će biti održana u još pet država – u Hrvatskoj će to biti u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci), retrospektivna izložba grupe Gorgona u Budimpešti u muzeju Kassák, a potom i u fondaciji PROFILE u Varšavi.

Umjetnička žetva Što akademik Kožarić poručuje stogom sijena na riječkom Trgu 128. brigade Hrvatske vojske?

U Gradskom muzeju Varaždin radili smo retrospektivnu izložbu Radoslava Putara i Miljenka Horvata, obojica su bili članovi Gorgone. Nabrojeno zaista pokazuje i mogućnosti korištenja materijala koji se nalazi u Kolekciji, jer svaka izložba nosi i svoj “dokumentarni“ segment, važan povijesno-umjetnički materijal i pisma, dokumentaciju. Unutar stranice Virtualnog muzeja avangarde umjetnici su postavljeni u jedan raster podijeljen po državama i razdobljima. Unutar toga, postavljene su veze između umjetnika. Osim digitaliziranih radova, koje postavljamo koliko redovito možemo, postoje informacije o umjetnicima, poveznice na projekte u kojima su bili njihovi radovi, tekstovi i više. Ovo je razina na kojoj smo sada, ali želim i dalje razvijati taj postavljeni sustav. Već nekoliko godina putem javnih poziva dobivamo i podršku Ministarstva kulture i medija za digitalizaciju kolekcije i odraz toga je vidljiv i u količini ostvarenih projekata. Mrežna stranica Virtualnog muzeja avangarde (https://avantgarde-museum.com/hr), koja u sebi nosi sve informacije o našim projektima, ali i uvid u moju kolekciju, sada postoji više od 10 godina. Osmislio sam je 2009., i tada nije bilo mnogo usporedivih primjera, a osobito ne na razini kompleksnosti na kojima je stvaran Virtualni muzej. On će se i dalje nadograđivati. Postavit će se novi radovi, izgled će biti redizajniran, postat će još jednostavnija za proučavanje, a bogatija sadržajem – govori Sudac koji umjetnine skuplja od 1989., a nakon 2004. godine fokus zanimanja postaje mu isključivo avangardna umjetnost od 1914. do 1989. godine. Baza kolekcije je umjetnost nastala na geografskom području jugoistočne i istočne Europe, ali proširena je svim globalnim mentalno-povezanim pojavama.

– Ta umjetnost “druge linije“ kako je ju nazvao prof. dr. Ješa Denegri, globalni je fenomen. Kolekciju sam ograničio na razdoblje od 1909., od pojave povijesnih avangarda, pa do 1989., odnosno pada Berlinskog zida, kada je došlo do velikih i važnih promjena u društveno-političkoj situaciji u svijetu. Upravo je to razdoblje 20. stoljeća ono u kojem su se događale epohalne promjene, razdoblje u kojem je stvoreno toliko novih sadržaja koliko ih prije nije stvarano stoljećima. Kolekcija je sada narasla do razine na kojoj se može postaviti kao kontekstualna cjelina, a to mora biti prepoznato i sačuvano. Ako bi se dijelovi izdvajali iz cjeline, ako bi se raspršili po drugim zemljama (ili velikim svjetskim institucijama) i narativ bi se izgubio. Kako sam već spomenuo, s godinama djelovanja postaje mi sve jasnije koliko je materijal koji je u Kolekciji važan zapis o umjetnosti i društvu u kojem je stvoren. Neizmjerno cijenim povjerenje koje su mi dali umjetnici i povjesničari umjetnosti čija je arhiva postala dijelom Kolekcije, najrecentnije je to Arhiv Želimir Koščević. Sve te pojedinačne arhive želim ujediniti i učiniti dostupnima javnosti (od Novih tendencija Matka Meštrovića, festivala GEFF, arhiva poljske nezavisne galerije PERMAFO, arhiva umjetnika Andrzeja Lachowitza, Bogdanke Poznanović, Jiřija Valocha, Stana Filka...). Kroz Institut za istraživanje avangarde, koji smo osnovali 2011., radimo mnogo projekata – do sada više od 180. Institut ima izrađen program izdavačke djelatnosti za sljedećih nekoliko godina kroz novopokrenutu ediciju Druga linija. Druga knjiga iz edicije koju ćemo izdati još ove godine je ona Ješe Denegrija Prilozi za drugu liniju 4, a slijede je publikacija o slovačkoj neoavangardi (Rudolf Sikora, Julius Koller i Prvi otvoreni atelijer), zatim o grupi Verbumprogram, avangardnoj umjetnosti i Prvom svjetskom ratu... Istodobno radimo na opsežnoj monografiji subotičke Grupe Bosch+Bosch i monografiji same Kolekcije – kaže Sudac.

Na pitanje koliko umjetnina broji njegova Kolekcija i je li procijenjena, napominje da je nemoguće na to odgovoriti jer ne skuplja samo radove nego i, kao što je naglasio, umjetničku produkciju u drugim medijima, poput videa i fotografske dokumentacije događanja i performansa...

07.09.2015., Zagreb -  Popravak i obnova kipa Antuna Gustava Matosa Na popravku u Ljevaonici Ujević Kip Matoša spašen od krađe, pa je na kraju završio na restauraciji

– Važni su mi i arhivi u kojima je i korespondencija umjetnika – pisma, zapisi. Taj je materijal već vrlo koristan istraživačima, muzealcima i stručnjacima kao okosnica njihova proučavanja umjetnika koji su dio Kolekcije. Kroz Virtualni muzej avangarde sve to postaje dijelom semantičkog weba koji promiče stvaranje značenja, odnosno interpretaciju, a ne samo registraciju činjenica. Uglavnom, na stranici je za sada podignuto više od 5600 jedinica, umjetničkih radova, ali i dokumentacije više od 300 umjetnika. Cilj mi nikada nije bio samo skupljati radove, već kontekstualizacija te vrste umjetnosti. Prema tome, i nastali (virtualni) muzej mora postati mjesto pomoću kojeg shvaćamo više o tome gdje smo i koliki je utjecaj kultura imala na nas. Ta kultura i tradicija nije nešto što se može posjedovati, ona se mora iznova preporoditi i pronalaziti u svakoj generaciji. Na web je podignut jedan određen postotak Kolekcije, i on će s vremenom rasti – ističe Sudac te o načinima na koje prikuplja radove i obogaćuje svoju kolekciju dodaje:

– Budući da sam kolekcionarski put započeo prije nekoliko desetljeća, i to usmjeravajući se na određeni smjer umjetnosti na ovim prostorima, često mi se događalo da sam bio prva osoba koja je ušla u atelijer nekih umjetnika. Sve zapravo započinje istraživanjem. U tom istraživanju otkrivam i slažem sebi važne činjenice i one koje želim dalje nadograditi. Kolekcionarstvo me zanima i kao antropološki proces, i koristim tu dimenziju u strategiji kolekcioniranja. Želim pokazati da uloga ili “status” kolekcionara nije neka tajna aktivnost ili samo opremanje životnog prostora umjetničkim radovima. Tijekom socijalizma umjetnički se sustav razlikovao od onog tržišnog, a valorizacija radova događala se gotovo isključivo otkupom za muzejske zbirke. Danas se taj tržišni aspekt otvara i kod nas. Broj kolekcionara se povećava, nabavljaju radove i organiziraju izložbe, pojavljuju se novi kolekcionari, ali važno je probuditi svijest o vrijednosti i kvaliteti te umjetnosti. Struka kroz moju Kolekciju može produbiti svoje znanje o ovoj umjetničkoj epohi.

U odabiru radova, kaže, slijedi određene ideje i poveznice pa tako istražuje i umjetnost Latinske Amerike, Kine ili baltičkih zemalja. Avangardna umjetnost tih područja vrlo je kompatibilna s “drugom linijom” naše regije – politička situacija bila je slična našoj, što duboko pridonosi tome.

Marinko Sudac SENZACIONALAN POVRATAK NESVRSTANIH Kolekcija ‘Marinko Sudac’ otkriva tajnu art-mrežu koja je srušila totalitarizam

– Jako me veseli što sam uspio nabaviti nekoliko važnih radova latinskoameričkih umjetnika kao što su: Carlos Cruz-Diez, Joaquín Torres García, Waldemars Cordeiro, Gego, Luiz Sacilotto. Ova vrsta umjetnosti nije omeđena nacionalnim granicama, ona je vođena svojom početnom idejom koja se može pratiti od prvih futurističkih manifesta, ruskog konstruktivizma i drugih povijesnih avangarda sve do pada Berlinskog zida. U umjetnosti se, ili bolje reći kritici umjetnosti, često traži onaj najindividualniji dio umjetnika kao nešto što bi definiralo njihovu veličinu. No, ako pogledamo umjetnika bez tog cilja pronalaženja same različitosti, onoga što ga razlikuje od suvremenika ili prethodnika, možemo pronaći njegovo nasljeđe. Kada postavljam umjetnika u kolekciju, u tom umjetniku mogu osjetiti njegovo nasljeđe, to jest vezu s prošlim generacijama avangarde, s tim duhom i energijom koja postoji na određenom geografskom području. To je određena “tradicija”, osjećaj za prošlost u kojem se može ogledati i sadašnjost, u radovima je to osjećaj bezvremenosti zbog kojeg se oni mogu jasno i snažno doživjeti iako su prošla desetljeća ili generacije. Nastojim to postići svojom kolekcijom, pronaći i pokazati te međuodnose. Ne želim prestati skupljati, a mislim da i ne mogu, projekti i ideje dolaze mi svakodnevno i zapravo sam sada tek na početku. Vrijeme ove umjetnosti upravo je sada i svjestan sam svoje uloge u cijelom tom procesu – zaključuje Marinko Sudac.

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
A1 Hrvatska
DONOSI A1
Od minus 7 do plus 13 u dva dana: uzroke vremenskih promjena u Zagrebu i na Sljemenu otkrijte u ekskluzivnom specijalu NET ZERO
  • nopasara:

    opet o tome pišete? tko to pokušava unovčiti ništa za basnoslovne mijlijune i našteti psihičkom zdravlju Zagrepčana?

  • mika2:

    Daj odi doma i postavi si to ruglo u svoje dvorište...i zemi si Bandića sa sobom.