Naslovnica Kultura Knjige

Književnost nije samo na satovima hrvatskog, ona treba biti među ljudima

Nagradu Prozak odnijela je Gudelj za svoje kratke priče, dok je Bojanić pripala nagrada “Na vrh jezika” za rukopis “Pribor za lov i vremeplov”.
15. lipnja 2019. u 10:43 0 komentara 302 prikaza

Peto izdanje festivala “Prvi prozak na vrh jezika” počelo je u utorak u cafeu “U dvorištu” predstavljanjem pobjednica natječaja za poeziju i prozu autora/ica koji imaju do 35 godina Lane Bojanić i Marine Gudelj koje je završilo odlično tempiranim prolomom oblaka taman na kraju izuzetno dobro posjećene književne večeri. Nagradu Prozak odnijela je Gudelj za svoje kratke priče, dok je Bojanić pripala nagrada “Na vrh jezika” za rukopis “Pribor za lov i vremeplov”.

Ernest Fišer DENIS DERK Jedan od predvodnika kajkavske stihovne renesanse koja je kajkavštinu digla iznad tipiziranih motiva i šablona

Vješte žene

Obje su već neko vrijeme itekako prisutne u književnom polju – Marina Gudelj objavljivala je u Zarezu, osvojila je prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”, zatim i prvo mjesto na natječaju Kritične mase za “Lee”, a s “Dulcineom na konjaku” bila je na trećem mjestu na 17. izdanju Festivala europske kratke priče. Lanu Bojanić mogli smo čitati i u poeziji i u prozi koju je objavljivala u mnogim časopisima, zbornicima i na portalima, jedna je od osnivačica književne grupe 90+ koja okuplja autore rođene devedesetih godina, a upravo je stih iz njezine pjesme postao naslov prve objavljene zbirke grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”. I Lana i Marina u pripremi imaju knjige, zbirku pjesama i zbirku kratkih priča koje će izaći iduće godine. 
– Knjiga će za godinu dana! Takav je nekako taj tempo, godinu dana nakon “Prvog prozaka” izađe knjiga pa onda opet na njemu imaš promociju i tako u krug. Ne možemo pobjeći od ovog festivala, ubit će me na poslu što toliko godišnjeg uzimam za ovo – smije se Lana, koja mora uzeti godišnji i letjeti natrag u Hrvatsku svaki put kada osvoji neku književnu nagradu, jer kao diplomirana psihologinja radi kao asistentica na fakultetu u Manchesteru. 
I tamo prati književnu scenu, ali, kako kaže, trebat će joj još malo vremena da se uz posao opet posveti tome. 
– Odlazila sam na čitanja poezije, na književne večeri. Puno je drukčije nego ovdje, mi još uvijek imamo ovakva čitanja, recimo, čita se s papira. Dok je tamo slam poezija baš uzela maha, brišu se neke stvari na kojima smo navikli da poezija počiva, slike, začudnost...

Eliša Papić Ako imam muzu, priče dolaze same od sebe

U jednu ruku vrlo je banalno, u jednu ruku i vrlo moćno. Scena je jako živa, gotovo svaku večer možeš negdje slušati poeziju – kaže nam.
S druge strane, Splićanka Marina misli da se ljude u Splitu ipak treba malo više poticati da posjećuju ovakve događaje. 
– U Splitu je, što se toga tiče, scena puno siromašnija i manji je interes. Čujem da se ovdje stalno nešto odvija, da su ljudi gladni za tim... Dolje imamo izvrstan festival “Pričigin”, koji je uvijek krcat, a donedavno se održavala i “Bookvica”, ali mislim da ljudima treba nešto da se pokrenu, treba im više nagovora i motivacije – kaže Marina. 
Njezin je rodni kraj i česta tema u pričama koje piše, tako je spomenuti “Lee” priča o dobrodušnom, splitskom dileru u mirovini, a “Vještica” koja joj je donijela prozak temelji se na pričama o strašnim ženama koje je slušala na selu, kod bake.


– Vještice su mi uvijek bile zanimljive, ali uglavnom označavaju nešto negativno i u našoj povijesti ali i u povijesti književnosti, s Dubravkom Ugrešić i Slavenkom Drakulić koje su nazivali upravo vješticama iz Rija. A tamo gdje sam ja odrasla, kamo sam odlazila u djetinjstvu, ljudi su stvarno u to vjerovali, da je neka žena stvarno vještica i da koristi svoje moći da bi sebi olakšala – kaže nam Marina i dodaje da je bake i tete kao dijete uvijek gnjavila da joj pričaju priče o tim neobičnim ženama.
– Uvijek je mene nešto tu vuklo, sad jesam li ja stvarno vještica ili ne... – pitala se Marina, a svi su se prisutni uz smijeh složili da jest, jer ipak odlično piše, a vještica i znači upravo “vješta žena”. 
Zanimalo nas je i kako se naše sugovornice nose s modernim dobom i fenomenom književnosti na internetu, platformi koja pruža toliko mogućnosti, odnosno koliko je lako ili teško tako se probiti.

18. FEKP Na natječaju za kratku priču pobijedio Eliša Papić

Književnost na internetu

– Trebamo više novih i kreativnih načina da književnost približimo tamo gdje treba biti. Ona ne bi trebala biti zatvorena u knjigama, knjižnicama i na satovima hrvatskog, književnost treba biti među ljudima – smatra Lana.
– Danas gotovo svi objavljuju na internetu, ali ne ispliva to sve – kao kad dođete u knjižnicu, vidite knjige za koje se pitate: “Joj, pa tko je ovo objavio?” To su knjige koje su dogodine zaboravljene. Neke će stvari ostati, neke neće – tvrdi Marina.
– Pisanje je negiranje smrtnosti. Tko zna koga će se, od svih pisaca na društvenim mrežama i silnim predstavljanjima, čitati za sto godina. U tome je stvar i s ovim nagradama, netko tko je trenutačno bitan, tebi kaže: “Mali, mala, ti si trenutačno bitan, izvoli” – rekla je Lana i dodala da je s ovom nagradom ipak sretnija no ikad 

SightRun
PAMETNIJE TRČANJE
Oduševljeni smo: Aplikacija koja spaja tehnologiju, trčanje i putovanja

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.