Uoči drugog kruga lokalnih izbora dogodila su se dva naoko nepovezana događaja – izvještaj udruge U ime obitelji o udrugama navodno povezanima sa strankom Možemo te izvidi istih tih udruga koje je pokrenuo DORH, po prijavi jedne zagrebačke udruge iz područja kulture. S jedne strane, zanimljivo preklapanje dviju akcija usmjerenih na organizacije koje u Hrvatskoj postoje i stvaraju već godinama, a programe su im financirale doslovno sve vlasti. S druge, zanimljivo ponavljanje obrasca jer DORH je neposredno prije predsjedničkih izbora bio jako aktivan i u slučaju Kekin, baš kada se kao predsjednička kandidatkinja stranke Možemo, naglašavajući svoje antikorupcijske vrijednosti, isticala doktorica Ivana Kekin.
Kako se radi o mojem resoru, s velikim sam zanimanjem pročitala izvještaj udruge U ime obitelji, a u kojem se, ruku na srce, za neke od spomenutih organizacija pažljivijim istraživanjem moglo objaviti i više "gadosti", bar gledanih iz vrijednosne perspektive njihova članstva. U većini slučajeva autor se fokusirao na nabrajanje čelnih ljudi organizacije (javno dostupni podaci), kao i na vrlo paušalno opisivanje nekih od njihovih projekata. Zatim su navedene često vrlo nategnute veze s članovima stranke Možemo – nekima se tako zamjera da su se neki od njihovih članova na društvenim mrežama izjasnili kao simpatizeri Možemo, drugima da su prije više godina sudjelovali na novinskim konferencijama na kojima su, prije nego što je Možemo uopće osnovan, govorili i neki od današnjih članova te stranke, trećima da je netko od njihovih članova donacijom podržao rad stranke Možemo. Ukratko, njihovo pravo na političko opredjeljenje ili logično poznanstvo s nekima od članova stranke Možemo, koja je izrasla upravo iz članstva udruga za ljudska prava i kulturnog sektora, implicitno se proglašava korumpiranim, pa i kriminalnim.
Kada se, međutim, pogleda koje su sve udruge navedene u kategoriji "Udruge izravno povezane sa strankom Možemo" i što im se stavlja na teret, stvar postaje istovremeno komična i zastrašujuća. Primjerice, tu je udruga Profesor Baltazar, koja se brine o baštini omiljenog animiranog lika te promiče istraživački duh i zanimanje za znanost kod djece, a prošle godine iz proračuna Grada Zagreba dodijeljeno im je 500 eura za održavanje manifestacije "Dani Stenjevca". Njihova veza s Možemo činjenica je da je jedna od njihovih članica sestra europarlamentarca Gordana Bosanca, koji s financiranjem lokalne kulture nema nikakve veze.
U kategoriji "Udruge simpatizera stranke Možemo" stvari su podjednako bizarne – našle su se tu udruge koje se bave ljudskim pravima, udruge za zaštitu žena žrtava nasilja, ali najvećim dijelom male udruge u kulturi – lutkari, kazalištarci, organizatori festivala poput svjetski poznatog Animafesta, pa čak i Radio Student, omiljena stanica na kojoj su se tesale generacije današnjih radijskih voditelja, a koja djeluje u zgradi Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Njima je kao krimen navedeno da su, baš kao i svi mediji u Hrvatskoj, njihovi novinari studenti izvještavali s Povorke ponosa.
Iako sam autor u uvodu ovog pamfleta navodi "kako nema namjeru dokazivati niti navoditi kao istinu" da je u financiranju navedenih udruga bilo ikakvog sukoba interesa, sama činjenica da su objedinjene u ovakvom dokumentu stavlja im ideološku metu na čelo, a posebno je opasna i kvalifikacija kako njihov rad možda nije u interesu građana Zagreba – implicirajući da bi financiranje njihovih društveno važnih programa trebalo biti smanjeno ili ukinuto.
Na sve to dolazi i Turudićev DORH, koji, sasvim bizarno, najavljuje kako će provjeriti jesu li umjetnički programi udruga koji su prošli na natječajima zaista bili najbolji. Kako su sve odluke o financiranju kulturnih programa u Gradu Zagrebu već desetljećima rezultat transparentnih javnih poziva, evaluacije stručnih povjerenstava i javno dostupnih kriterija, pitanje je po kojim će kriterijima njihovu vrijednost (re)evaluirati DORH. Hoće li po istim kriterijima reevaluirati i rad HDZ-ova Ministarstva kulture, koje također transparentno financira programe istih tih udruga, ili to pak nije sporno?
Napad na kulturu, ljudska prava, znanost i medije u političke svrhe odlika je najvulgarnijih režima kakve gledamo u zemljama poput Rusije, Turske, Mađarske, pa odnedavno i Amerike – mora li se Hrvatska zaista ponovno valjati u tom blatu, koje nam je historijski predobro poznato? Možemo li malo živjeti u demokratskom miru ili smo ponovno krenuli u lov na vještice, unutarnje neprijatelje, zelene i žute vragove? Kada će biti dosta?
Otvori KEKS Pay
Vrlo proziran pamflet.