Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 193
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PROMO

"Kada sam na koncertima Cantus Ansambla, osjećam se kao što sam se osjećao kada sam slušao izvedbe ansambala iste instrumentacije u Parizu, Amsterdamu ili Tokiju"

Srđan Dedić
Foto: Dinko Bažulić
11.02.2022.
u 10:47

Naš priznati skladatelj Srđan Dedić uoči izvedbe na koncertu Cantus Ansambla

Cantus Ansambl na sljedećem će koncertu, 16. veljače, ponovno izvesti skladbu Srđana Dedića Self-fulfilling Prophecies, peterostavačnu suitu koju je Dedić pisao baš za Cantus te u njoj „nastavio tragati za svojim glazbenim jezikom, s posebnom pozornošću na strogo usklađene odnose tonova u vertikali i horizontali, u čemu pomažu kompjuterske aplikacije.“

Skladba je dobila naslov prema pojavi koja skladatelja fascinira, „pojavi kako vlastito predviđanje i zamišljanje nekog cilja može pozitivno utjecati na naše djelovanje, zbog čega se to 'proročanstvo' na koncu i ostvaruje“, a pojam za tu pojavu, self-fulfilling prophecy, skovao je američki sociolog Robert K. Merton. Sa skladateljem smo početkom veljače razgovarali u Zagrebu.

Cantus Ansambl vraća se Vašoj skladbi, Self-fulfilling Prophecies, koju je i praizveo, 2016. godine na Osorskim glazbenim večerima. Kako danas, s odmakom, gledate na to svoje djelo? Je li djelo možda „ispunilo proročanstvo“ iz naslova, primjerice time što ste skladbom predstavljali Hrvatsku na Rostrumu u Palermu – na skladateljskom forumu International Rostrum of composers na kojem nacionalne radijske postaje predstavljaju skladbe?
Skladba je rezultat narudžbe Osorskih glazbenih večeri, za otvaranje festivala 2016. godine, a kvalitetno ju je izveo Cantus Ansambl pod ravnanjem kolege i prijatelja Berislava Šipuša.

Sjećam se da je to bila vrlo svečana prilika, s izravnim prijenosom na televiziji i radiju, publika je bila većinski inozemna, a dio te publike svake godine putuje iz inozemstva u Osor, ciljano, zbog festivala. Bila je to značajna izvedba za mene. Predstojeća izvedba s Cantus Ansamblom bit će treća izvedba skladbe, a četvrta će biti – u Kanadi. U travnju će je izvesti kanadski ansambl Turning Point.

Veselim se što ću prvi put surađivati s maestrom Skenderom, koji je prošao kroz partituru i rekao da mu se skladba iznimno sviđa i da će mu ravnanje izvedbom biti užitak, što su za mene bile vrlo afirmativne riječi kolege skladatelja, koji je uz to i drag čovjek.

Moram priznati da je prošlo više od tri godine da nisam slušao skladbu, tako da ću znati više o tome kako danas gledam na nju tek kada počnu probe i kada se djelo ponovno izvede. Ono u što sam siguran jest da su materijali i elementi koji čine skladbu ono najbolje što sam imao ponuditi za ansambl u tom času, što možda zvuči kao da se podrazumijeva, ali nije u potpunosti tako: postoje skladatelji koji su prvenstveno vođeni trenutnim mislima i osjećajima, a i sam sam skladao nekoliko skladbi takvim pristupom. Ali moje skladbe u zadnjih trideset godina ponajprije su sukus materijala koji su me u to vrijeme najviše okupirali i rezultat su mnogih istraživanja te pokusa.

Istina je, skladba je sudjelovala na Rostrumu u Palermu. Inače, na toj međunarodnoj skladateljskoj tribini dobio sam svoju prvu međunarodnu nagradu, 1988. u Parizu, tako da imam lijepa sjećanja vezana uz taj festival. Ostajem jedini hrvatski skladatelj koji je dobio tu nagradu.

Na natjecanjima i festivalima uz vaše ime je uvijek navedena i zemlja iz koje dolazite, recimo na Svjetskim danima nove glazbe (WNMD) koje organizira Međunarodno društvo za suvremenu glazbu i na kojima sam sudjelovao dva puta, u Koreji i Belgiji. Više od trećine izvedbi mojih djela događa se u inozemstvu i zato, kada komponiram novu skladbu, znam da postoji mogućnost inozemne izvedbe, a i da će djelo možda sudjelovati i na nekom međunarodnom festivalu. Činjenica da ćete možda na međunarodnoj sceni predstavljati svoju zemlju stvara pri skladanju dodatnu odgovornost.

Kakva su Vaša iskustva s Cantus Ansamblom i kako gledate na prvih dvadeset godina Cantusa? Naročito s obzirom na iskustva iz inozemstva i poznavanje rada drugih ansambala koji se bave suvremenom glazbom.
Kada sam čuo da je osnovan Cantus Ansambl, bio sam vrlo uzbuđen i entuzijastičan. Znao sam da će više stvari biti značajno u vezi njegovog djelovanja: kao prvo, moći ćemo uživo čuti klasike Nove glazbe, s početka 20. stoljeća, kao i recentna djela inozemnih te domaćih autora.

Drugo: ansambl će ostvariti kontinuitet predstavljanja Nove glazbe u Hrvatskoj, uz komorne ansamble koji je izvode. Izvedbe skladbi za ansambl više ne ovise o Biennalu i o Glazbenoj tribini, koja je sve više međunarodnog karaktera. Osobno, žao mi je što to nije ostala tribina domaćeg glazbenog stvaralaštva. Treća bitna stvar vezana uz postojanje Cantus Ansambla jest da takvi ansambli postoje samo u velikim metropolama, što daje sliku Zagreba kao metropole. Kada sam na koncertima Cantus Ansambla, osjećam se kao što sam se osjećao kada sam slušao izvedbe ansambala iste instrumentacije u Parizu, Amsterdamu ili Tokiju. Radi se o nečemu posebnom i elitističkom, ali vrijednost kulture jedne zemlje ovisi upravo o tome koliko ulaže u suvremenu umjetnost. Klasična umjetnost i klasična glazba dostupne su i u manjim sredinama. Prezentacija upravo najsuvremenije umjetnosti jedne zemlje govori o tome koliko ta zemlja ulaže u svoju nacionalnu umjetnost.

Što se mog odnosa s Cantus Ansamblom tiče, skladao sam i posvetio ansamblu dvije skladbe. Prva, Ich vergesse Dich nicht, doživjela je osam izvedbi u Hrvatskoj, Austriji, Kanadi i Kini, a nalazi se i na CD izdanju ansambla, dok će Self-Fulfilling Prophecies uskoro imati treću izvedbu. Probe i izvedbe Cantus Ansambla za mene su uvijek čast i veselje.

Kao provodnu nit programa koji Cantus Ansambl izvodi 16. veljače, maestro Šipuš naveo je francusku školu i njezin utjecaj, kao i utjecaj racionalnoga u glazbi – matematike, znanosti. Da počnemo s prvim dijelom, osjećate li poveznicu svojeg rada s francuskom glazbom 20. stoljeća? Možda s djelima Messiaena ili s djelima autora koji je također na Cantusovu programu, Xenakisa?
Osjećam snažnu vezu s francuskom glazbom i s klasicima Nove glazbe koje možemo naći na programu te večeri, a to su Debussy, Stravinski i Xenakis, kao i s Messiaenovom glazbom. Puno sam slušao i analizirao sva četiri autora. Po riječima Pierrea Bouleza, Debussy je „djed Nove glazbe“, a Stravinskog bismo mogli proglasiti jednim od njezinih otaca, zajedno sa Schönbergom, Bergom, Webernom i Bartókom. Mislim da se utjecaj Stravinskijeve najprogresivnije, tzv. ruske, faze, osjeća i dandanas. Messiaen mi je bio vrlo aktualan za vrijeme studija, a od Xenakisa sam mnogo naučio o nepravilnim ritamskim podjelama i njihovom suprotstavljanju, za što je on najveći autoritet, kao i o poimanju ritma općenito.

Postoji i druga stvar: o djelima trojice spomenutih autora predajem i na nastavi na Muzičkoj akademiji: partituru Debussyevog Poslijepodneva jednog fauna, koje se izvodi na nadolazećem koncertu, detaljno analiziram, kao i neke stavke Stravinskijevog Posvećenja proljeća i Messiaenovu klavirsku glazbu. Uz to predajem i o njihovim skladateljskim tehnikama. Predavanje analize smatram privilegijom, jer vam daje panoptičku sliku tih remek-djela koju inače ne biste imali. I ono što se pritom događa jest da postajete svjedokom genijalnosti tih autora, puno više nego što biste bili samo kao slušatelj.

Tema koncerta također je matematika, a na programu je i Xenakis, koji je, kao arhitekt i matematičar, uvrstio svoja iskustva iz znanosti u glazbu, upravo na poticaj svojeg profesora Messiaena. Kao pionir skladanja uz pomoć kompjutora, čime je programiranje postalo integralni aspekt skladateljskog procesa, Xenakis mi je pogotovo značajan.

Poznato je da skladate rabeći računalni program MAX, već tridesetak godina, ako se ne varam – može li se reći da u takvom slučaju najprije treba „podučiti“ program kako da radi ono skladatelj od njega želi (npr. da obavi neku vrstu predsređenja građe)? Bi li se moglo reći da računalni program pomaže suziti početni broj opcija, a zatim dolazi osobni pristup ili biste to opisali drukčije?
Za nekoliko mjeseci bit će točno trideset godina otkako sam kupio prvi kompjutor i otkako sam počeo skladati uz pomoć kompjutora. To se odnosi na tri programa, jedan je za skladanje i provođenje skladateljskih tehnika, drugi je sekvencer - moja digitalna kajdanka, a treći je program za notaciju. U ovih trideset godina izvještio sam se u tim programima i sva tri promijenila su moj odnos prema skladanju i samom postupku skladanja. Najvažniji mi je, naravno, program koji se zove MAX, američke kompanije Cycling 74, koji je stvorio američki znanstvenik Miller Puckette za vrijeme svojeg boravka na pariškom institutu IRCAM. Ranih 1990-ih godina taj se program rasprostranio, kasnije i komercijalizirao. Kada sam vidio o čemu se radi, znao sam da će to biti moja budućnost. To nije jednostavan program, već programski jezik, što znači da se uči godinama i može se učiti uvijek, jer ne postoje ograničenja što sve u njemu možete napraviti u sferi za koju je dizajniran. Bio sam i ostao veliki entuzijast i zaljubljenik u taj program. U prvo vrijeme radio sam jednostavnije stvari, a na završnom ispitu na tadašnjem Konzervatoriju Sweelinck u Amsterdamu prikazao sam svoje prve radove, koje sam koristio u svojem Koncertu za violončelo. Prvi značajniji utjecaj rezultata mojih skladateljskih tehnika provedenih vlastitim aplikacijama stvorenim u MAX-u prisutan je u mojoj skladbi Cantus fractalus za kvartet saksofona iz 1998. godine.

O čemu se zapravo radi: to je program koji omogućuje da sami stvarate svoje programe koji provode vaše skladateljske tehnike ili neki vid automatizacije skladateljskog procesa. Ljudi možda imaju dojam da kompjutor sklada umjesto vas, ali to nije slučaj, kompjutor može izvesti samo one instrukcije koje ste mu vi zadali. Moji programi, među ostalim, služe mi za generiranje raznih elemenata koje koristim u skladbi na kojoj radim: generiranje posebnih tonskih nizova i raznih tonskih sklopova, zatim je tu automatizirano distribuiranje tonova nizova u višeglasje, određeni postupci automatizacije kontrapunkta, sustavno modeliranje i kombiniranje manjih elemenata te automatska analiza vertikalno-horizontalnih tonskih odnosa. Da postoje gotovi katalozi kompleksnih ritmizacija nepravilnih ritamskih podjela, kupio bih ih, ali budući da ne postoje – generirao sam ih sam. Isto je i s tonskim sklopovima. Dobrim dijelom radi se o znanstvenom radu.

Konkretan primjer: imam skladateljsku ideju, raščlanim je na parametre i unesem u program, koji mi potom generira desetke varijanti te iste ideje. Vrlo često prolazim kroz četrdesetak ili više permutacija istog materijala, stvorenih na takav način, tražeći onu najbolju kombinaciju.

Kada programu zadate instrukcije za generiranje i permutiranje nekog elementa, ne možete znati koje će se varijante stvoriti. Rezultat je tek djelomično predvidljiv.

Zbog svega toga, moj rad je ponajviše bio pod utjecajem interakcije s vlastitim programima. To je više utjecalo na mene nego što su utjecali određeni skladatelji. Pritom treba voditi računa o tome da je programiranje kao dio skladanja mukotrpan posao. Mislim da su baš iz takvih metoda proizašli moji najvredniji materijali, za koje se nadam da su, neki od njih, originalni. Moje skladbe nisu eksperimentalne, već su rezultat eksperimenata.

Redovitom uporabom računalnog programa u skladanju ističete se na hrvatskoj se sceni. Biste li rekli da za to ovdje nema mnogo interesa, da možda još u Hrvatskoj prema tome postoji zazor?
Ne mislim da ostali skladatelji zaziru od programiranja. Znam da u Hrvatskoj ima skladatelja koji znaju za MAX i čemu služi, ali možda ne mogu uložiti toliko veliku količinu vremena i energije da bi svladali programiranje. Kada sam počeo, prije trideset godina, svjesno sam odlučio da ću provesti godine učeći programiranje. Ispada paradoksalno, ali reći ću da program ne preporučam nikome tko ne procijeni da će mu taj tip rada donijeti baš puno. Za to trebate biti zaljubljenik, kao npr. sportaš koji obožava svoj sport, ili kao alpinist koji se žarko želi uspeti na planinu. Do te mjere trebate voljeti programiranje da bi vam dalo rezultata.

Na čemu trenutačno radite, uz redovite obaveze na Muzičkoj akademiji? Svojedobno ste rekli da nikada ne počinjete skladati „od nule“, nego već unaprijed imate neke „strukture“. Je li i dalje tako?
Bliži se godinu dana otkako sam skladao novu skladbu za solo flautu, za dragog prijatelja i izvrsnog flautista Danija Bošnjaka, no zbog pandemije nismo našli adekvatnu priliku za praizvedbu. Izgleda da će Dani prvo studijski snimiti djelo, praizvedba će biti na Internetu, a onda ćemo poslije vidjeti što će biti s izvedbama. U zadnjih godinu dana također sam skladao tri skladbe za sintesajzere – dakle, elektroniku, ali ne elektroakustiku, nego baš skladbe s notiranom partiturom. Zanima me ta strana elektronike, ne ona koja se bavi zvukom, već ona koja može precizno odsvirati materijale koji nisu prigodni za ljudsku izvedbu.

Sada se pripremam skladati za udaraljke, nisam još siguran hoće li to biti za marimbu solo, ili za dvije marimbe, a želio bih napisati i nešto za klavir, što već dugo nisam. Isto tako, imam običaj u slobodno vrijeme raditi istraživanja skladateljskih tehnika i skladati za četiri, šest ili osam glasova – znači, za neodređene instrumente. I kada dođe vrijeme skladanja za konkretan sastav, neću početi od nule, nego ću već imati materijale koje ću moći iskoristiti.

Volim skladanje i imam jaku potrebu skladati, ali svejedno ga smatram svojom sekundarnom aktivnošću. Predavanje na Muzičkoj akademiji je vrednije, jer je to rad za druge. Ali to bi bila neka nova, opsežna tema.

Ključne riječi

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije