Na današnji dan 1967. godine, iz prašnjavog potkrovlja u San Franciscu, izašao je prvi broj časopisa koji će zauvijek promijeniti glazbeno i političko novinarstvo. Od kroničara kontrakulture do globalnog medijskog diva, ovo je priča o usponu, utjecaju i kontroverzama Rolling Stonea, časopisa koji je desetljećima bio više od papira – bio je kulturna sila.
Kada je 21-godišnji Jann Wenner, izbačen sa Sveučilišta Berkeley, zajedno s uglednim glazbenim kritičarom Ralphom J. Gleasonom, pokrenuo Rolling Stone, ideja je bila radikalno jednostavna: stvoriti medij koji će rock & roll tretirati s ozbiljnošću koju zaslužuje. U doba kada su glazbeni časopisi bili tek puki fanzini, a mainstream mediji ignorirali pulsirajuću energiju kontrakulture, Wenner je želio kroniku "ne samo glazbe, već i stvari i stavova koje glazba obuhvaća". Prvi broj, objavljen 9. studenog 1967., na naslovnici je imao Johna Lennona u uniformi iz filma "How I Won the War". Izbor je bio gotovo slučajan, rezultat pritiska roka, no pokazao se proročanskim. Ta je slika, spoj glazbe, filma i politike usred Vijetnamskog rata, savršeno sažela misiju časopisa i započela trinaestogodišnju, duboku i na kraju tragičnu vezu između Lennona i medija koji mu je dao glas izvan Beatlesa.
Veza je brzo produbljena skandalom koji je zacementirao reputaciju časopisa kao beskompromisnog i provokativnog. Godinu dana kasnije, 1968., Wenner je čuo da se album Johna Lennona i Yoko Ono, "Two Virgins", prodaje u smeđem papirnatom omotu zbog naslovnice na kojoj je par bio potpuno nag. Bez oklijevanja, Rolling Stone je objavio fotografije, uzrokujući nacionalnu sablazan. Poštanski uredi zaustavljali su dostavu, a prodavači su uhićivani zbog prodaje opscenog materijala. Wenner je bio oduševljen, shvativši da je pronašao formulu uspjeha. No, Rolling Stone nije bio samo platforma za šokiranje. Postao je medij u kojem su se glazbenici mogli otvoriti na dotad neviđen način. Lennon je upravo na njegovim stranicama svijetu objasnio raspad Beatlesa, borio se protiv Nixonovog pokušaja deportacije i dijelio najintimnije detalje svog života - od makrobiotičke prehrane do terapije primarnim vriskom.
Paralelno s glazbenim izvještavanjem, časopis je revolucionirao novinarstvo. Postao je dom za "gonzo novinarstvo" Huntera S. Thompsona, čiji je legendarni serijal "Fear and Loathing in Las Vegas" prvi put objavljen upravo ovdje. Thompsonov stil – subjektivan, kaotičan i duboko osoban – postao je zaštitni znak časopisa, baš kao i fotografije Annie Leibovitz, koja je svojim portretima definirala vizualni identitet rock kulture. Rolling Stone je lansirao karijere nekih od najvećih američkih pisaca i kritičara, poput Greila Marcusa i Camerona Crowea, uzdižući glazbenu kritiku na razinu umjetničke forme. Nije se libio objavljivati ni dugačke istraživačke priče, pokrivajući teme od pokreta za građanska prava do afere Watergate, čime je dokazao da ozbiljno novinarstvo i rock & roll mogu i moraju ići ruku pod ruku.
Simbioza između časopisa i Johna Lennona dosegla je svoj potresni vrhunac 8. prosinca 1980. Tog je dana Annie Leibovitz stigla u stan Lennona i Yoko Ono kako bi snimila naslovnicu. Nagovorila je Johna da se skine i sklupča uz odjevenu Yoko, stvarajući sliku koja je postala bezvremenski simbol njihove ljubavi i ranjivosti. "Ovo je to. Ovo je naša veza", rekao je Lennon kad je vidio polaroid. Nekoliko sati kasnije, ubijen je ispred te iste zgrade. Fotografija je objavljena na naslovnici 22. siječnja 1981., postavši srceparajući epitaf i jedna od najslavnijih naslovnica svih vremena, koju je Američko društvo urednika časopisa proglasilo najboljom u posljednjih 40 godina. Bio je to trenutak kada je Rolling Stone prestao biti samo promatrač i postao neraskidivi dio povijesti koju je dokumentirao.
Nakon preseljenja u New York 1977. godine, časopis je počeo gubiti dio svoje kontrakulturne oštrice, postajući sve više mainstream institucija. Uspješno se prilagođavao promjenama u glazbenoj industriji, pokrivajući punk, new wave, a kasnije, iako s početnim oklijevanjem, i hip-hop. Njegov politički utjecaj je rastao, a naslovnice su krasili predsjednički kandidati i svjetski vođe. Dokazao je svoju novinarsku snagu i izvan glazbe, objavivši 1975. godine ekskluzivnu priču o Patty Hearst, medijskoj nasljednici koja se pridružila terorističkoj skupini, otkrivši detalje o kojima ni FBI nije imao saznanja. Desetljećima kasnije, 2010. godine, članak Michaela Hastingsa o generalu Stanleyju McChrystalu i njegovim kritikama Obamine administracije doveo je do generalove ostavke, potvrdivši da je Rolling Stone i dalje sila sposobna utjecati na nacionalnu politiku.
Ipak, put do vrha bio je popločan i ozbiljnim novinarskim promašajima. Najveći udarac ugledu časopisa dogodio se 2014. godine s člankom "A Rape on Campus", pričom o navodnom grupnom silovanju na Sveučilištu u Virginiji. Priča se pokazala neutemeljenom i loše istraženom, što je dovelo do njenog povlačenja, višemilijunskih tužbi za klevetu i teškog udarca novinarskom kredibilitetu. Nedavno je i sam osnivač, Jann Wenner, izazvao kontroverzu svojim komentarima kojima je omalovažio doprinos crnih i ženskih glazbenika, zbog čega je izbačen iz odbora Kuće slavnih rock & rolla, institucije koju je i sam pomogao osnovati. Ovi događaji bacili su tamnu sjenu na nasljeđe časopisa, pokazujući kako institucija koja je desetljećima prozivala moćnike nije bila imuna na vlastite zloupotrebe moći i etičke propuste. Unatoč svemu, Rolling Stone ostaje ključni arhiv američke kulture, kronika jedne ere čiji utjecaj, u dobru i u zlu, odjekuje i danas.
Otvori KEKS Pay
