Samo nekoliko žena uhvatilo se u koštac s “muškim” žanrom, vesternom, ali jedna od njih to radi tako briljantno da se možete kladiti da je bolja od većine muškaraca u ovom poslu. Kelly Reichardt. Njezin grubi stil oslikavanja ambijenta i odnosa među ljudima postavlja logično pitanje je li Divlji zapad vjernije prikazan u njezinoj viziji ili u doba Johna Forda, Howarda Hawksa i drugih velikana klasičnog vesterna, kroz čiju vizuru mnogi i danas promatraju to razdoblje američke povijesti. Bez ušminkavanja i bez imalo mistificiranja ona stvara paralelnu vizuru kauboja koja iznenađuje svojom ogoljenošću. Kao i u svome prethodnom vesternu “Meek’s Cutoff”, Kelly Reichardt i u “First Cow” (“Prva krava”) istražuje sudbine običnih Amerikanaca koji su u potrazi za srećom upadali u nevolje, a svojom čarobnom izvedbom vraća nas u arhaične karaktere jednog naraštaja.
Iskreno i bolno
Od Kelly nismo ni očekivali ništa drugo nego da nas počasti još jednim individualnim remek-djelom, raskošnim filmskim dijamantom koji pedantno secira jedno prijateljstvo, do krajnosti iskreno i bolno. Film započinje prologom u suvremeno doba na istoj šumskoj lokaciji na kojoj će se poslije odvijati glavnina priče – mlada žena (Alia Shawkat) otkriva dva kostura koji leže jedan pokraj drugoga. Ta mučna slika slijedi citat Williama Blakea – “Ptici gnijezdo, pauku mreža, čovjeku prijateljstvo” – a nastavlja pripovijedajući priču o podrijetlu tih kostura povlačeći se u grubi Oregon 1820. godine. Sramežljivi kuhar Otis Cookie Figowitz (John Magaro) susreće Kineza Kung-Lua (Orion Lee) s kojim besperspektivno provodi dane u šumskoj kolibi. No jednog dana primijete kako obližnji bogati britanski trgovački moćnik (Toby Jones) na svoje imanje dovodi kravu, pa smisle lukav poslovni plan: noću će pomusti mlijeko, a ujutro napraviti kolače koje će prodati u gradu umornim putnicima koji tuda prolaze. S vremenom ova zavjera postaje priča o pohlepi, očaju i američkom snu ukorjenjujući se u iskrenu želju za uspjehom u neprolaznom svijetu. Cookie i King-Lu sve više postaju nesmotren par sitnih lopova, a vrhunac je paradoksa kada vlasnik krave dolazi kušati njihove kolače te ih oduševljeno poziva da mu naprave poseban kolač za njegova gosta. Njih dvojica shvaćaju da je to trenutak kada bi trebalo prestati, no kako su sve karte bacili na sreću, upuštaju se i u ovu avanturu. Nevolje se naziru u trenutku kada im moćnik pokazuje svoju kravu i žali se kako ne daje mlijeka i ne sluteći da su sva trojica povezana i da se sve zbiva u tom krugu.
Zanimljivo je što priča ima različite ritmove; u samom početku Kelly grubo usvaja vremenske skokove pomalo neočekivano spajajući ponovno glavne junake, no u ključnom dijelu filma ritam jako usporava pazeći na svaki detalj. Unatoč naizgled jednoličnu životu njezinih kauboja, ona im uspijeva ucrtati specifične note: dok je Cookie ukopan u vlastitoj introvertnosti, Lu je razigrani idejni tvorac, potpuno atipičan Kinoamerikanac.
Poznaje muške karaktere
Na kraju, ovo i nije suštinska priča o pohlepi jer njihova sitna krađa ipak zahtijeva puno dodatnog truda, već prije svega romantični ep o prijateljstvu, u kojem Kelly ne ide dalje od čiste, gole, ljudske potrebe za druženjem, ona nikad ne sklizne u područje muške ljubavi, već ostaje čvrsto u bazenu ljudske egzistencije. Njezini su likovi fokusirani na to da unatoč vlastitoj beznačajnosti pokušaju pronaći smisao u svojim malim svjetovima. Razorna snaga ovog filma leži i u neobičnoj činjenici da je stvorila grubi film o starom Zapadu kroz mliječne kolače. Treba podsjetiti da se Kelly i prije okušala u pričama o muškom prijateljstvu (“Old Joy”, 2006.), gdje je također pokazala zavidno poznavanje muških karaktera i odnosa među njima.
