Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura

Jakov Sedlar: Hrvatska može opstati jedino bude li kao Izrael

11. kolovoza 2006. u 15:24 719 prikaza
obz_sedlar_tx.jpg
Foto: import

Nisam čovjek birtije, a imam beskrajnu sreću da mi je posao ujedno hobi. Ne trebam moljakati državne institucije za financije, pa stoga i radim više nego drugi – objašnjava Jakov Sedlar svoju radoholičnost i činjenicu da je dosad snimio 60-ak filmova.

Kaže da mu je godišnji tempo tri do pet dugometražnih, dokumentarnih filmova, koje uglavnom radi za američke i izraelske naručitelje. Sada zajedno sa sinom Dominikom. Kći Marija završila je nuklearnu medicinu i živi u New Yorku, a 12-godišnja Emili ide u osnovnu školu u Zagrebu. Dokumentarac “Hrvatska, ljubavi moja”, kritički prikaz hrvatskih vlasti koje izručuju svoje građane Haagu, nije mogao biti prikazan u Kninu, u sklopu službenog obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.

Takav odgovor vlasti, međutim, Sedlara ne uznemirava. Film je prikazan u Osijeku i Sisku, a slijedi prikazivanje u još 20-ak hrvatskih gradova. – Želim da film vidi što više ljudi, projekcije će biti u sportskim dvoranama, besplatne su, uz zamolbu gledateljima da uplate, žele li i koliko smatraju potrebnim, na račun Zaklade za istinu o Domovinskom ratu, radi obrane Ante Gotovine i ostalih hrvatskih generala – kaže.

Hrvatska vlast nije oduševljena vašim filmom “Hrvatska, ljubavi moja”?
– Ništa me više u Hrvatskoj ne iznenađuje. Na sreću, ne postoje više zabrane komunističkog tipa, pa se ne može spriječiti da neki film ili knjiga dođu do publike.

U vrijeme vlasti predsjednika Tuđmana imali ste povlašteni status?
– Dijelili smo isti san, meni se nije trebalo njemu dodvoravati. “Jebivjetarska koalicija ljevičara”, s oproštenjem, pisala je (Jurica Pavičić) da nakon odlaska HDZ-a s vlasti i smrti Tuđmana “Sedlar neće više snimiti nijedan film”. No, na njihovo zaprepaštenje, od 2000. godine pa nadalje, snimio sam desetke filmova, nikad više u životu.

S vlastima nakon Tuđmana ne dijelite isti san?
– Besmisleno je slijediti službenu politiku. Svaki narod ima genijalne, pametne, sposobne i – budale. I svatko od njih ima pravo na predstavnike u izvršnoj vlasti. Kako se posljednjih pet-šest godina politika ponaša, čini se da smo mi glup narod jer politika nam toliko puta  pokazuje svoje perverzno lice. Da su s ovim postavkama išli otvoreno na izbore, pred ljude, mislim da se oni s time ne bi složili.

Na koje to “perverzije” politike mislite?
– Predsjednik i premijer RH trebali bi, po svemu što te funkcije znače, biti najuzorniji u narodu. Ja želim da oni uvijek budu najbolji, ali strašno me ljuti kad novinari, poput Davora Butkovića, pišu o svojem svakodnevnom, “incestuoznom” odnosu s političarima. Nadalje, treba biti osjetljiv na svaku vrstu međunacionalnih incidenata, no da se zbog malo kamenja i alkoholiziranih ljudi svi iz vlasti moraju ustrčati, to je stvarno pretjerano. Pa ono ulagivanje Carli del Ponte – smatram da je to nepodnošljivo, time ponižavaju narod, s koliko to servilnosti rade. Mislim da tu najviše odgovara ona Krležina: Na satu ljudske pameti otkucala je ponoć.

Stručnjaci kažu da su vaši dokumentarci znatno kvalitetniji nego igrani filmovi?
– Teško je meni o tomu govoriti, jednako dajem uvijek sve svoje emocije i sve od sebe i jednako se veselim raditi dokumentarce i igrane filmove. “Gospa” je, inače, jedini dosad hrvatski film prikazivan u redovitoj kinoprodukciji u SAD-u.

Rekli ste da ste financijski neovisni. Snimate i producirate u seriji filmove uglavnom za Židove. Odakle ta veza?
– Da, upravo sam promovirao u Splitu film o izraelskoj primabalerini, preživjeloj iz konclogora, sada radim na dokumentarcu o Arielu Sharonu, a za američke Židove radim edukativni film “Ja sam Židov”, koji će biti u službenoj uporabi u američkim školama. U vrijeme kad sam bio prvi kulturni ataše RH u New Yorku intenzivno sam se družio s nekolicinom najjačih američkih rabina i od njih mnogo naučio. Naučili su me, primjerice, mnogo o mojoj kršćanskoj vjeri. Tada to nije bilo lako, no nekoliko njih doveo sam u Vukovar i Ovčaru, koji su za njih poput Auschwitza. Upoznali su me s nekim producentima Židovima, ugovorili smo film i tako je suradnja počela.

Zašto volite Izraelce?
– Izrael me je fascinirao još 1978., kad sam tamo prvi put došao kao vaterpolist, no sustavno odlazim tamo od 1992. Fascinantna je toplina toga naroda, moram priznati da nisam našao nigdje na svijetu nijedan narod koji bi, po sudbini, povijesti, stvaranju države bio sličniji Hrvatima od njih. I oni i mi kažemo da smo “mali narod”. Ovisno, kako gledaš, po površini i broju stanovnika jesmo. No, po broju neprijatelja – veliki smo narodi. Izrael je idealan primjer kako se mali narod mora boriti da zadrži identitet i da opstane. U Izraelu se napajam novim spoznajama i prijateljima, uz SAD, i Izrael je moja druga domovina, u kojoj se često osjećam i ugodnije nego u Hrvatskoj.

Sada, u Libanonu, Izraelci baš ne djeluju “fascinantno”?
– Na temelju razgovora s običnim ljudima, no i vrhunskim njihovim političarima, novinarima i vojnicima (Weizman, Barak, Sharon, Perez), kao i s tamošnjim Palestincima, uvidio sam da svi oni žele mir. No, na moju veliku žalost, po svemu sudeći, do mira tamo neće doći nikad. Pokušali su s različitim formulama, ali, očito, mržnja je toliko jaka da je ništa ne može prevladati. Svaki ima svoje razloge i održava se trajni rat i nestabilnost.

Ne može se prevladati njihova međusobna mržnja?
– Mislim da ne, količina mržnje koja vlada između Židova i Palestinaca, Arapa, na žalost, ista je onoj koja vlada i između Hrvata i Srba! Zašto je to tako, ne znam, niti kako to liječiti.

Baš da je tolika mržnja i kod nas, ne bi se s time složila ni hrvatska politika?
–  I ne treba, ja govorim svoj osobni stav, to je moja dijagnoza, s obzirom na iskustvo.

Uspoređuju li i vaši prijatelji u Izraelu Hrvate i Židove?
– Da, i savjetuju nam da se ponašamo kao i oni. Sad, kažu ljudi, iza njih je Amerika, pa lako tako. No, SAD je postao veliki prijatelj Izraela tek 1967., kad je, kao pametna država počeo respektirati Izrael. Dvadeset je godina Izrael bio sam i borio se za opstanak. Amerika respektira onoga tko pokaže snagu, volju i odlučnost da se izbori za svoje mjesto pod suncem. Tako je postupila i Hrvatska tijekom devedesetih i SAD je respektirao i nas. No, nakon Tuđmanove smrti mi smo se odrekli SAD-a, zemlje koja nam je u povijesti napravila najviše dobra. U vrijeme komunizma, stotine tisuća Hrvata tamo je našlo dom i egzistenciju, a da nije bilo SAD-a, teško bismo ostvarili Oluju i oslobodili zemlju. Odreći se takvoga partnera totalna je glupost. Tomu se ne mogu načuditi ni Izraelci. Njima je naš odnos prema Haagu neshvatljiv. Kažu da je kod njih nemoguće izručiti nekog njihova zaslužnog generala. Oni štite svoje ljude, time i svoju zemlju.

Da ste političar u Hrvatskoj, s takvim biste stavovima unijeli dosta “oluja”. Žalite i dalje za Tuđmanom?
– Vidite, “detuđmanizacija” je totalno glup termin, ništa ne znači. Tuđman je ostvario sve svoje i hrvatske strategijske ciljeve. Naši političari mogu sada o tomu suditi što god hoće. Hvala Bogu da ne moramo više čekati ponoć da bismo čuli “Lijepu našu”, premda neke i danas živcira kad je čuju ujutro na državnom programu.

U Izraelu je ratno stanje. Kad ćete opet tamo poći?
– Za petnaestak dana. Idem dovršiti dokumentarni film o životu Ariela Sharona i tome se beskrajno veselim. Istodobno radim na filmu “Nepoznati Orson Welles”, u kojem se pojavljuju, naravno, Oja Kodar te Spielberg i Bogdanovich. Radit ću uskoro i uzbudljiv film o jednom hrvatskom političaru, a temeljit će se na izraelskim iskustvima. Bit će to veselo...


Osobna iskaznica

DATUM I MJESTO ROĐENJA
6. studenoga 1952., Split

OBITELJ
Sin Dominik (26), kćeri Marija (23) i Emili (12)

OBRAZOVANJE
Gimnazija u Splitu, potom Filozofski fakultet u Zagrebu (filozofija i hrvatski). Slijedi upis na Akademiju dramskih umjetnosti, smjer kazališne režije.

PROFESIONALNA KARIJERA
Već prije fakulteta, 1968., počinje se baviti vaterpolom. Vratar je u splitskom Jadranu, član je mlade reprezentacije Jugoslavije za koju nastupa 34 puta. Potom igra u zagrebačkoj Mladosti s kojom je bio prvak svijeta 1975. (generacija Bonačića, Lopatnyja, Poljaka). Nakon fakulteta bavi se režijom (režira 34 predstave), dva puta dobiva Gavellinu nagradu. Potom snima dugometražne dokumentarne i igrane filmove. Snimio je devet igranih i više od 50 dugometražnih dokumentarnih filmova. Za “Gospu” i “Fergismajniht” u Puli dobiva nagradu, kao i na festivalu u Veneciji (2004.) za “Jeruzalemski sindrom”. Njegovi su filmovi prikazani na 109 TV postaja. Od 1996. do 2000. prvi je kulturni ataše RH u SAD-u. Bio je intendant Drame HNK u Zagrebu.

HOBI
Čitanje, slušanje glazbe i sport – smatra da se svi, pogotovu mladi, moraju baviti sportom jer će tako naučiti kako gubiti.


Tuđmanovo djelo svijetli

Otkad ste se poznavali s Franjom Tuđmanom?
– S Tuđmanom sam se poznavao otprije. Znao je da ne idem u one kojima HDZ treba radi novca i karijere. San o nezavisnoj Hrvatskoj bio mi je iznad svega i sve što sam znao, sve kontakte, podredio sam tomu. Drago mi je da Tuđmanovo djelo svijetli sve više i da se uviđa kakav je to čovjek bio. Postigao je najvažnije. Kao vojnik znao je dobro da mora dobiti rat koji nije počeo i da se u ratu ne dobiva nagrada za drugo mjesto. Da je netko drugi od političara koje znamo bio na njegovu mjestu, nisam siguran gdje bismo bili danas. Najsmješnija je optužba da je Tuđman bio nacionalist, baš “veliko zlo”. I Churchill i De Gaulle bili su nacionalisti. Ali, kod Tuđmana se to mjeri drugim “metrom”.

Urednik i voditelj HTV-ove emisije Nedeljom u 2, Aleksandar Stankovic
Iskren
Stanković oduševljen: Ovo je muškarac koji zna što hoće, a ne Milanović i Jandroković
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti