Još dok je trajao pljesak nakon sinoćnje premijere u ZKM-u, u lijevo uho mi je uletjela primjedba: "Koja glupost! Loši stihovi". Desno uho su mi okupirale primjedbe o genijalnoj predstavi. Hoće li se "Rose is a rose is a rose is a rose" vama svidjeti, ponajprije ovisi o tome koliko ste skloni otvoriti se modernom teatru i dopustiti neobično strukturiranoj priči da vas ponese.
A "Rose is a rose is a rose is a rose" je podugački naslov (u slavu Gertrude Stein) priče o tome kako je ljubav zapravo rasap, a kako to znamo i prije nego što se mogućnost te ljubavi dogodi u noći u kojoj autobus pun ljudi (zbog molotovljeva koktela ili kvara) leti u zrak. Rasap su i ta dva dijela priče - njih su se dvoje (ili nas dvoje) sreli u disku, a tu je noć krenula frka... Ivana Sajko je višestruka autorica. Ona je napisala tekst, režirala ga, te ga sama izvodi uz grupu odličnih glazbenika - Krešimira Pauka, Vedrana Peternela, Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza (koji su ujedno i autori glazbe).
Ivana Sajko piše moćne rečenice ("Vodili su ljubav kao da se tuku!", "Tihi ljudi tiho gore."), a zbog strukture komada u kojoj se one ponavljaju ostaju urezane u gledateljima. Ona također vješto barata vlastitim riječima na samoj sceni. Konačan dojam je i više nego dojmljiv. Osobno mi je parola jučerašnjeg dana - kada sam upoznala "Rose..." - bila: nema pravde na ovom svijetu. Ali sigurno ima mogućnosti ljubavi (jer to je susret). Pogledajte crtić (autor Simon Bogjević Narath) kojim završava predstava i odlučite sami: je li ta mogućnost ljubavi zapravo spas ili je ona tek krinka pod kojom se u autobusu može ostaviti bomba.
Za mene je spas. Slučajan baš kao i ljubav.
