Dea Presečki, glumica HNK u Varaždinu, briljirala je u ulozi Matijaša Grabancijaša Dijaka, junaka legendarne komedije Tituša Brezovačkog koju je u Varaždinu režirao Krešimir Dolenčić. Njezina je vješta interpretacija tog lika nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Istodobno, dobila je i posebno priznanje u Histrionskom domu na festivalu Bobijevi dani smijeha. S laureatkinjom smo razgovarali o njezinoj zahtjevnoj ulozi i glumi u doba korone.
U kratkom vremenu primili ste dvije važne nagrade za umjetnike mlađe od 28 godina. Koliko vam to znači i kakve su reakcije okoline?
Svakako je velika čast primiti priznanje od struke za vlastiti umjetnički rad. S obzirom na to da su ovo moje prve nagrade, sad nakon nekoliko dana shvaćam koliko odgovornosti i poniznosti prema kazalištu sve to za sobom nosi i na tome sam iznimno zahvalna. Što se tiče okoline, bez obitelji i mojih dragih prijatelja sve ovo ne bi bilo moguće.
Vaša uloga Matijaša Grabancijaša Dijaka u istoimenoj predstavi HNK Varaždin oduševila je kritiku i publiku. Tko je za vas Matijaš i kako ste pristupili toj ulozi?
Prema našoj koncepciji lika i predstave, Matijaš je mag, čarobnjak koji nije ni iz svijeta živih ni iz svijeta mrtvih. On je eteričan, vječito plovi između sna i jave i sam sebi implicira i negaciju i afirmaciju. On je i pripovjedač i komentator, uzrok i posljedica, rezultanta svih situacija koje se događaju tijekom cijele predstave. Zahvaljujući tome, redatelj Dolenčić dao mi je veliki teren za igru i istraživanje i u tome mi je bio velika podrška. Inspiraciju sam crpila iz klaunerije, slapsticka, Jima Carreyja, Grincha, commedie dell’arte, glazbe...
Je li vam bilo teško igrati mušku ulogu?
Zapravo, Matijaš nije određen spolom, kao što sam rekla, on je vječito na nekoj imaginarnoj granici, tako da se on kao lik može raznoliko tumačiti pa smo to primarno ostavili interpretaciji publike.
Matijaš Grabancijaš završio je sve škole, ali i onu trinaestu, negromantsku, čarobnjačku. Tko bi bio Grabancijaš u suvremenom svijetu? Možemo li ga usporediti primjerice s Harryjem Potterom?
Grabancijaš je po meni svaka duša koja u sebi još uvijek ima želje i žudnje da dobra ljudska strana i prave vrijednosti nadvladaju sve ono što nas trenutačno zavodi: korupcija, jal, nepovjerenje, ljubomora, zavist, inercija… Nažalost, upravo takvi u takvom svijetu danas najviše ispaštaju. Što se tiče čarobnjaštva, mislim da bi Harry Potter mogao puno toga naučiti od 333-godišnjeg Matijaša.
Šira kulturna javnost tek vas počinje upoznavati. Predstavite nam se malo.
Odrasla sam u Krapini, i to u ulici Tituša Brezovačkog. Tamo sam završila osnovnu, srednju i glazbenu školu za klavir. Bila sam strastvena rukometašica i košarkašica do ozlijede koljena u šesnaestoj godini, a onda sam krenula na dramsku u učilište ZKM-a, paralelno se bavila solo pjevanjem na Rock Akademiji na Ribnjaku, učila francuski, išla na ples… Bila sam hiperaktivno dijete željno bilo kakve vrste kreacije i akcije. Iz glazbene sam obitelji i pa se kod kuće uvijek slušala glazba, što mi je odmalena usadilo čvrsti afinitet prema umjetnosti općenito. U školi sam bila i štreberica i buntovnica, što se tiče obaveza odgovorna i predana, a što se tiče svega ostalog poprilično buntovna. Ukratko, znala sam dobro kako izgleda ravnateljev ured, ha-ha. Voljela sam smišljati svakakve spačke i vragolije pa sam u osnovnoj školi dobila nadimak Zvrk. Obožavala sam taj adrenalin koji sam danas zamijenila uzbuđenjem koje osjetim netom prije nego što izađem ispred zavjese.
Na vašu odluku da postanete glumica, čuli smo, kriva je Janis Joplin?
Točno. Moja mama rano je primijetila da gajim posebnu ljubav prema teatru pa me stalno vodila u kazalište, tako smo otišle na predstavu ‘S ljubavlju, Janis’ Gradskog kazališta Komedija. Bio je to moj prvi susret s mjuziklom, imala sam desetak godina. Uvijek sam sve osjećala više-manje kroz glazbu, a kad sam prvi put vidjela spoj toga na pozornici dok sam sjedila u mraku u publici, osjetila sam da je to ono što želim raditi i voljeti do kraja svog života.
Biste li je voljeli jednog dana utjeloviti?
San mi je nastupiti u mjuziklu, obožavam ih. Imala sam sreću gledati vrhunske mjuzikle “Lion King” i “Chicago” na Broadwayu. Naravno da bih voljela tumačiti pjevačicu uz koju sam odrasla i čiji posteri su visjeli na zidovima u mojoj sobi, a tu su još nezaboravne Ella Fitzgerald, Edith Piaf, Etta James, Billie Holiday, Aretha Franklin…
Svima nam je bilo teško u koroni, a vašoj branši posebno. Kako ste se vi snašli?
Da, bilo je izazovno vrijeme za sve. No lakše je kad čovjek prihvati uvjete koji su mu dani ili, u ovoj situaciji nažalost nametnuti, i u tome pronađe veselje i radost koju je imao i prije. Tako da, koliko god bilo teško, nekako sam pokušavala iz svake situacije pronaći nešto što bi me ispunilo ili me u neku ruku nadogradilo. Sve je bilo lišeno neposredne komunikacije, kontakta s ljudima pa sam to kompenzirala tako da sam energiju usmjerila prema stvarima za koje nisam imala inače toliko vremena: čitala sam knjige, slušala predavanja, gledala filmove, serije, učila nove vještine...
Kada ćemo vas gledati u Zagrebu?
Nedavno smo imali premijeru opere “Životinjska farma” u Lisinskom, megalomanski projekt četiri zagrebačka fakulteta, gdje sam imala prilike surađivati kao asistentica za scenski pokret s vrhunskim izvođačima svoje generacije, od solista, glumaca, orkestra, instrumentalista, dirigenata, redatelja i svih ostalih članova autorskog tima, a to me ispunilo na nekoj posve novoj razini. Trenutačno asistiram na Akademiji u Zagrebu na katedri za scenski pokret, sinkroniziram animirane i igrane filmove, glumim u predstavi “Paklena naranča” mlade i talentirane redateljice Kristine Grubiše u SSI Katran. Neki projekti i predstave zasad su tek u planu, ovisno o tome kakva će biti situacija.
