Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Golo tijelo je u umjetnosti autentično i potrebno, istinito kao i tekst. Ne treba ga skrivati

Da sam više kalkulirala sigurno bih imala sređeniju egzistencijalnu situaciju, ali ne žalim zbog svojih odabira, tvrdi svestrana umjetnica. U petak 27. listopada u kazalištu Trešnja premijera je “Snježne kraljice” u kojoj Senka Bulić tumači naslovnu ulogu
25. listopada 2017. u 23:22 5 komentara 926 prikaza
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Kao  splitska  djevojčica  silno je željela postati narikača na groblju. Ne sumnjamo da bi to odlično radila, ali  glumište bi ostalo zakinutuza fascinantnu pojavu. 

Egzorcizam USKORO U KINIMA Dalibor Matanić snimio prvi domaći horor o egzorcizmu temeljen na istinitom događaju!

Riječ   je   redateljici, producentici,  glumici, pjevačici, voditeljici umjetničke organizacije  Kazalište Hotel Bulić i buntovnici protiv ustaljenih pravila - Senki Bulić (53).

Od  2000. uspješno vodite svoje nezavisno kazalište. Trenutno ste u probama dviju  predstava  “Nora”  i “Kako je Potjeh tražio istinu”. Kako je pao baš taj odabir?

Već  sam  duže  vrijeme  htjela  raditi  Noru, dugo nije igrala u hrvatskom kazalištu.  Više  sam  puta  radila  klasike  koji me zanimaju u suvremenom kontekstu,  prije  nekoliko  godina  recimo  Damu s kamelijama. Zanimaju me temeljna  pitanja  teksta  u  novom društvenom kontekstu. Motivacija Nore u današnjem  vremenu  naizgled brojnih izbora, a zapravo vrlo suženih opcija.Koji  su dometi nekih drastičnih životnih odluka, koji je potencijal pobune u današnjem svijetu, što se dogodi s pojedincem kad se sukobi s dominantnim očekivanjem...Koliko  društvene okolnosti mogu radikalizirati našu želju za promjenom.

Vas  osobno  27.  listopada  gledat ćemo u glavnoj ulozi predstave ‘Snježna kraljica’ u Trešnji. Kako odraslim očima poimate tu dječju bajku?

Radi  se  o  vrlo  poetičnoj adaptaciji Lade Kaštelan koju režira meni jako drag mladi redatelj Paolo Tišljarić. Lik koji radim je neobičan i mističan, imali  smo  pretpremijeru, klinci zainteresirano prate tekst i sam koncept, iako  nije  zabavljački, ali uvodi ih u neka područja koja im mogu osigurati bolje  i  maštovitije  razumijevanje  vlastitog  i  ostatka  svijeta.  Vrlo vizualno,  ekspresivno...često  sam  igrala  negativke  u  kazalištu, takvi karakteri su zanimljivi, volim pronaći neke mehanizme u liku koji mogu biti intrigantni.  Bajke  inače jako volim raditi, Brlić Mažuranić mi je strašno inspirativna.  Slojevi  koje  kod  nje  možete  otkriti  dešifriraju brojne odnose,  intimne,  društvene,  osobne nemire, dileme... potrebu za vremenom sretnijih okolnosti...

U  “Potjehu”  konkretno  glumi pjevač Luka Nižetić, puno ste surađivali i s mladim   glumcem   Stipom   Kostanićem...vizualno  sjajan   odabir  u  oba slučaja...kako je surađivati s momcima?

S  obojicom  jako  inspirativno i zanimljivo. S Lukom sam radila na Aladinu prije  više  godina,  ponovo  smo  se našli. Volim njegovu scensku slobodu, scena  je  apsolutno  njegov  ambijent.  Potjeha  stvaram sa svojim stalnim suradnicima  genijalnim Tomislavom Ćurkovićem, iznimnim Oliverom Jularićem, predanim Branimirom Božakom, stvaramo dinamičan, jako vizualan svijet Ivane Brlić  Mažuranić. Sa Stipom Kostanićem sam radila na brojnim predstavama. Stipe  je sposoban ući u kompliciran dramski materijal, fizički zahtjevnije suvremeno kazalište. Pratim ga još od Raskoljnikova kojeg je igrao u Gorici pa  kroz  ostale različite produkcije. Profilirao se u suvremenom kazalištu koje je za glumca teža, zahtjevnija varijanta pogotovo u uvjetima koji nisu skloni takvom tipu umjetnosti.

Koliko je stresno i teško opstati u nezavisnim vodama?

Jako  teško,  ali  nekako  opstajemo  unatoč  svim  ometajućim okolnostima. Najveći  je  problem  osiguranje  kontinuiteta,  jer  nedostatak  vlastitog prostora  stvara  kompliciranu  podstanarsku  poziciju  u  kojoj  ovisimo o slobodnim  terminima  drugih  prostora.  Teško  je  naviknuti   publiku  na repertoar  ako  ne  postoji mjesto na koje trajnije možete računati jer ima svoje  programe...S  Tvornicom  kulture  koja je za mene jedan od najboljih izvedbenih   prostora,  surađujemo  godinama i zahvaljujući  njihovom senzibilitetu  za  ono  što  radim  vežemo  publiku  za taj prostor. Uz sve probleme  ipak  povećavamo  i broj izvedbi u Zagrebu i na gostovanjima. Bez obzira na sve nedostatke ovakve pozicije postoje izvrsne umjetničke prilike koje  se ne mogu dogoditi u uhodanim mehanizmima. Trenutno radim s nekoliko fantastičnih  glumaca  koje  bih  teško  u  drugom modelu okupila. “Noru” s Helenom  Minić  Matanić,  Lucijom  Šerbedžijom,  Markom  Cindrićem,  Igorom Kovačem  i  Darkom  Jepeljem.  U  ZKM-u  imamo  prvi  dio  proba, a onda se prebacujemo u Tvornicu kulture.

Više volite taj okus slobode nego da ste u angažmanu recimo HNK?

Život  me  odveo  na  teži  put.  Ponekad  osim  naših izbora, o našem putu odlučuju  i  izbori  ljudi  koji  su  nam  na  putu.  Nemam  averziju prema institucijama,  pogotovo ako se profiliraju kroz snažne umjetničke programe, ako   glumcu   osiguravaju  pomake,  umjesto  rutine.  Povremeno  sam  bila angažirana u  institucijama.  Postojale su i neke mogućnosti koje se nisu realizirale možda  na sreću i mene i ljudi koji su utjecali na moju poziciju.

Dokazali  ste  se  vodeći  Scenu  Gorica  koju  ste  nakratko provokativnim predstavama  digli iz za nju očito sretnije anonimnosti. Što je danas s tim kazalištem?

U  Gorici  sam htjela model za koji sam smatrala da je potreban gradu koji želi  parirati  centru,  a ne pristati na poziciju predgrađa. Razvijala sam umjetnički  program, scena i grad su ušli u središte umjetničke i društvene pažnje  iako su me mnogi odvraćali od ideje da je van Zagreba moguće raditi ambicioznije kazalište.

Kod nas je česta pojava da kvalitetni za određeni posao nisu izabrani. Tako ste i vi svojevremeno imenovani ravnateljicom Splitskog ljeta, a djelatnici HNK  Split  protiv vas su potpisali peticiju. Propao je i pokušaj da vas se postavi  za  intendanticu Teatra u Šibeniku, navodno samo zato što niste iz Šibenika...Kako   objašnjavate   te   slučajeve   i   općenito   prilike  u zapošljavanju u nas?

I  te  sam selekcijske horore preživjela. Više sam se puta prijavljivala i svaki  put  s  idejom  koja  je značila promjenu u vođenju institucije, i u umjetničkom  i u organizacijskom smislu. Predlagala sam nove autore, nova čitanja,  nove  prostore,  ljude...s  puno  obzira  i  želje za prostorom i kontekstom  u  kojem  sam  htjela  raditi.  Nije to za mene stvar karijerne ambicije,  već jednostavno želje da radim i kao producentica i stvaram i iz te pozicije. Politika bira i to je naprosto neminovno jer je i financijer i nije  moguće izbjeći tu razinu. Ljudima iz politike potrebno je više znanja i  kompetencija za odlučivanje o ključnim pitanjima kulture. Odluke o ravnateljima u kulturi  često završe bez uvažavanja bilo kakvih kriterija koji  se  tiču  budućnosti kazališta. Politici kultura mora biti bitna, ali kao generator razvoja.

Jeste li već odigrali svoju ulogu života?

Nisam,  svakoj  pristupam  kao  najvažnijoj, tako se odnosim i prema manjim ulogama  koje  neki  odbacuju  s  prezirom. Mislim da je u kazalištu moguće kreirati važne uloge u različitim podjelama. Često sam igrala snažne ženske likove,  od  antičkih  heroina  do  suvremenih junakinja, Medeje, Fedre, do Jackie  Kennedy,  Patti  Smith,  ...Sve te uloge su me snažno definirale, a birala sam ih ili one mene.

Od koga ste naslijedili taj hrapav egzotičan glas?

Mislim od Lauren Bacall. To je ta njena ostavština meni.

Apoksiomen -  praizvedba u zagrebačkome HNK Premijera “Apoksiomen” je protest protiv ratova, ali i bogova

Znam  da ste željeli biti narikača. Čini mi se da bi vam karizmom, stilom i bojom  glasa  bolje  legla karijera pjevačice u rock bendu. Je li to bilo u planu prije glume?

Sigurno,  iako  bih  vjerojatno  izabrala  nišu u kojoj bi radila intimnije izvedbe...kao  narikača  bih  sigurno  vise  zarađivala.  Sve ono što nisam izabirala  bi  mi  donijelo  veći  novac.  Uvijek  razapeta  između dvora i slobode.

Zašto se golotinja u teatru i u današnje doba doživljava kao sablazan?

To  je signal golemog licemjerja i znak lošeg smjera u kojem se kao društvo krećemo.  Dugo smo mislili da smo nadomak uspostavljanja novih prava, da se neke  dosegnute  razine  sloboda neće urušavati, ali izgleda da je potrebno sve snažnije i dalje braniti elementarna prava. Golo tijelo je u umjetnosti autentično, potrebno,  dokumentarno,  istinito  kao  i  tekst. Ne treba ga skrivati.  Važno  je  razumjeti  razloge  u kojima se skidanje događa, a ne jeftino moralizirati na svaku sliku golog tijela.

Medijsku  pažnju  pobuđuje  činjenica  da  ste  u  vezi  s 18 godina mlađim muškarcem. Bi li bilo drugačije da je situacija obrnuta pa da je riječ o 18 godina starijem muškarcu?

Vjerojatno,  obrnute situacije se smatraju nekim očekivanim, skoro pohvalnim za  muškarca.  Ne  opterećujem  se  tim  komentarima. Jedini kriterij mi je kvaliteta odnosa, tuđi komentari i očekivanja ne utječu na moj izbor.

Živimo u šovinističkom društvu?

Živimo u društvu u kojem sve otvorenije izbijaju mržnje za koje smo mislili da  su  nestale  ili da su barem društveno kontrolirane. Okolnosti stvaraju sve  više ohrabrenih nasilnika...Takva komunikacija nije slučajna, hrani se već  neko  vrijeme, a naše i globalne nesigurne društvene prilike joj idu u prilog. Da smo barem evoluirali prema argumentiranoj, strastvenoj svađi, nego  smo  opet između šutnje s jedne strane i sve prodornijeg nasilja. Čak se  više ne radi ni samo o suptilnim metodama jedne opasne koncepcije, nego vrlo otvorene, agresivne ideje prodora u sve sfere intimnih odabira.

Kažu  da  u vrijeme krize jačaju nacionalizam i umjetnost. Živimo u vrijeme krize, stoji li ta pretpostavka?

Činjenica  je da ljudi imaju potrebu pronaći odgovore koji im u nesigurnim, kriznim,  odlučujućim vremenima mogu osigurati neku orijentaciju. Umjetnost odgovor  ne  može  servirati.  Ali  snažna reakcija je svakako potrebna. Pa pogledajte i naše prilike. Ljudi žele umjetnost, samo im morate nuditi teme koje  su  im  važne, a ne kalkulirati  s naslovima znajući tobože što ih zanima.  Odgovornost je na kulturi da od naših stvori potentan scenski život.

Umjetnički kruh je doista kruh sa sedam kora.

Je, ali ja svejedno ne bih drugačije znala. Da sam više kalkulirala sigurno bih  imala  sređeniju  egzistencijalnu  situaciju,  ali ne žalim zbog svojih odabira.

nova predstava Nije dovoljno samo skinuti Sobina Dodjela nagrada 32. Gavellinih večeri 32. Gavelline večeri Najbolja predstava je "Medeja" Olivera Frljića 22.02.2017., Zagreb - U centru Kaptol svecano je  otvoren Kaptol boutique cinema by Cinestar cinemas. Senka Bulic. Photo: Borna Filic/PIXSELL Najdraži muškarac Senka Bulić u zagrljaju 18 godina mlađeg bubnjara
Hrvatski rukometni savez
RUKOMETNO LUDILO
Ajmo Kauboji! Kompletan vodič za praćenje utakmica rukometne reprezentacije
Business brunch: Must have vodič za hrvatske biznismene
Slasni zalogaji
Business brunch: Must have vodič za hrvatske biznismene
  • Lujo123:

    preveć je "umjetnica" kojima je jedini "talent" međunožje!

  • HRBHB:

    kad nemas sto ponuditi iz glave,uvijek imas ostali dio tijela...

  • golgeter14:

    ..skini se da vidimo tu umjetnost??rado ćemo pogledat pa ocijenit..