Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Domaći filmovi pune kina, a s festivala donose brojne nagrade

Možda je pretjerano govoriti o "hrvatskom filmskom čudu", ali pomaknuli smo se s mrtve točke i postali regionalni lider
13. rujna 2016. u 12:00 3 komentara 582 prikaza
Foto: Arhiv
Pogledajte galeriju 1/8

Dobre vijesti ovih dana s raznih strana svijeta govore o značajnom iskoraku hrvatske kinematografije i potpunom odmicanju od drvenih devedesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je stvorena većina predrasuda o domaćem filmu od kojih ga neke prate i danas.

S jedne strane imamo međunarodne festivale s kojih smo se samo u posljednjih mjesec dana vratili s nekoliko zapaženih nagrada. Franjo Dijak nagrađen je u kolovozu za ulogu u filmu “Goran” Nevija Marasovića kao najbolji glumac na festivalu Fantasia u Montrealu, iz kojega se nekoliko tjedana kasnije s velikog međunarodnog festivala vratio Rajko Grlić s Grand prixom za “Ustav RH”.

Izmicanjem filma iz Ministarstva kulture u ruke struke počinje i briga o kinematografiji

Proteklog je vikenda Hana Jušić debitantskim filmom “Ne gledaj mi u pijat” osvojila nagradu kritičarskog udruženja FEDORA na festivalu u Veneciji. Povrh svega, krajem kolovoza objavljeno je i da je film “S one strane” Zrinka Ogreste ušao među 50 najboljih europskih filmova ove godine i da konkurira za nagradu Europske filmske akademije, tzv. europski Oscar.

Istodobno, debitantski film Igora Šeregija “ZG 80” u domaćim kinima postao je pravi ljetni hit. U prva dva vikenda vidjelo ga je više od 32 tisuće ljudi, čime se pokazalo da film s pravom temom (za širu publiku) može ostvariti značajan rezultat i u tradicionalno nešto slabijem dijelu kinosezone.

Filmsko čudo

U vrijeme kada Hrvatski audiovizualni centar doživljava interesnu hajku značajno upregnutu s petparačkim politikantstvom i ideološkim fantazmima, strategija krovne institucije zadužene za nastanak i plasman hrvatskog filma dobiva za pravo po svim svojim najvažnijim točkama.

Doduše, možda je pretjerano govoriti o “hrvatskom filmskom čudu”, kako uspjehe posljednjih godina opisuju neki dobrohotni stranci, jer nismo producirali neki tako prepoznatljiv, značajan i uspješan val kakav je posljednjih godina dala rumunjska kinematografija, a ni međunarodno toliko jakog pojedinca kao što je grčki redatelj Yorgos Lanthimos, ali pomakli smo se s mrtve točke i postali regionalni lider.

"Svećenikova djeca" imala su zapaženu kinodistribuciju i po stranim zemljama

U dvadeset pet godina postojanja nove hrvatske kinematografije postoji nekoliko etapa. Devedesete su bile godine kada su se hrvatski filmaši morali navikavati na to da film nema više značajnu i (kulturnu) važnost kakvu je imao u bivšoj državi. U to vrijeme dolazi do značajnog osipanja tehničke infrastrukture i kadrova, a odluke o financiranju donose se u političkim krugovima (Ministarstvo kulture i ljudi povezani s njim).

Ne možemo baš reći da je desetljeće bilo lišeno određenih iskoraka, ali svakako ga obilježava činjenica da je iznjedrilo i danas najgledaniji novi hrvatski film, “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana. Možda je simptomatično da taj film, koji je u kinima gledalo danas nezamislivih 350 tisuća gledatelja, ne nastaje u “službenom” sustavu kinematografije, nego na HRT-u kao TV film. Iz vremena 1990-ih i jalovih pokušaja da se aktualna ratna i poratna stvarnost primjereno zabilježi igranofilmskim pričama datira stav publike da je hrvatski film dosadan, krut i da se na pravi način ne bavi temama koje zanimaju kinogledatelje.

Do sredine i druge polovice 2000-ih počinje faza buđenja: nastaju filmovi koji se probijaju i do službenih (iako ne glavnih selekcija) festivala u Berlinu (“Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića i “Svjedoci” Vinka Brešana) i jednostavno postaje primjetan sve veći broj kvalitetnijih i modernije napravljenih filmova koji počinju svjedočiti o određenom propuhivanju kinematografije (“Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, “Tu”).

Rab Jazz Festival RAB JAZZ FESTIVAL Elma je glasom otapala kamene zidove drevnog Raba Hana Jušić FEDEORA presudila Hana Jušić ima najbolji europski film!

A to dovodi i do, nakon “Rata na otoku”, prvog značajnijeg povlačenja publike u kina u slučaju Hribarova “Što je muškarac bez brkova” (2005. godine) čijih su 150 tisuća gledatelja dosegnula tek “Svećenikova djeca”.

Izmicanjem filma od Ministarstva kulture u ruke struke, osnivanjem HAVC-a 2008. godine, stvaraju se neophodne pretpostavke, sukladne usustavljivanju kinematografije u naprednim europskim zemljama, za organiziraniju brigu o kinematografiji. Time počinje treća faza nove hrvatske kinematografije čije rezultate imamo danas. 

Do jučer praktički nismo mogli zamisliti ulaske naših filmova na festivale u Cannesu i Veneciji, a sada se s njih već gotovo redovito vraćamo s nagradama: Ogresta je, istina, imao “Crvenu prašinu” u Veneciji 1999. godine, no do pravog “nagrizanja” Venecije dolazi 2014. godine Sviličićevim filmom “Takva su pravila”, za koji je Emir Hadžihafisbegović osvojio glavnu nagradu za glumu u sekciji Horizonti, a godinu dana kasnije “Belladonna” Dubravke Turić osvaja Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film, pa do aktualne nagrade Hani Jušić.

Ništa slučajno

U nekim slučajevima dobar festivalski pedigre poklopi se i s interesom kinopublike kao u slučaju Matanićeva “Zvizdana”, koji je zabljesnuo nagradom u Cannesu, ili Brešanove “Svećenikove djece”, prvog hrvatskog filma od stjecanja neovisnosti koji je imao (i vrlo respektabilnu) kinodistribuciju po stranim zemljama; primjerice, u Brazilu u kojem ga je u kinima vidjelo tridesetak tisuća ljudi.

U svakom slučaju, uspjesi na oba razboja ovih dana (festivali i kina) nisu plod slučajnosti, nego jedne od rijetkih strategija u domaćoj kulturi koja nije vezana samo na puko odražavanje sustava koji će biti svrha samom sebi i određenim pojedincima.

>> Dojmljivom pričom o migrantskoj krizi otvoren 6. Festival Novih

Pelješki most snimljen iz zraka
VIDE I PLUSEVE I MINUSE
Kako u Neumu doživljavaju spajanje Pelješkog mosta: 'Otići će sav narod okolo!'
Argeta Junior
ZABAVNO I UKUSNO
Ovo su tri ukusna ljetna međuobroka koji će oduševiti vaše mališane
  • autoritet:

    Autor ovog članka, Arsen Oremović, je za svoje projekte dobio stotine tisuća kuna (ili više?) od čelništva HAVC-a i ne može objektivno pisati o ovoj temi. Ako ništa drugo, na kraju članka treba napomenuti da je autor interesno povezan s ... prikaži još! vodstvom HAVC-a, da se stvari mogu staviti u kontekst. U ovom propagandnom članku je čak i nagrada iz Montreala Grliću predstavljena kao nekakva senzacija. O tom festivalu je prije neki dan u našim medijima pisao Novakovich - rekao je da je otužan, da se održava u jednoj jedinoj dvorani, te da i ta jedna dvorana nije bila puna kad je bio Grlićev film, plus gledatelji uopće nisu bili Kanađani nego ljudi iz bivše Juge. Ukratko, molim da se vaši članci Oremovića (i Zajovićke) o HAVC-u vidljivo označe kao djela autora koji dobivaju novac od istog tog HAVC-a, da ne bi netko pomislio da su objektivni.

  • Avatar nijeminišta
    nijeminišta:

    "Domaći filmovi pune kina" - hahahahaha... ne znam čime se urokava ovaj novinar... dobar broj tih domaćih filmova imao je manje od 500 gledatelja... a neki čak ni 200