Svjetski poznati violinist, skladatelj i dirigent Guy Braunstein ponovno je u Hrvatskoj, gdje će sa Zagrebačkim solistima nastupiti u Lisinskom. Na sutrašnjem koncertu - pretposljednjem koncertu aktualne, 72. sezone Zagrebačkih solista - pridružit će im se i sopranistica Evelin Novak, a ako još niste imali prilike gledati sjajnog Braunsteina, nema razloga za paniku jer – kako ekskluzivno doznajemo – ovaj međunarodno priznati violinist od sljedeće sezone postaje stalni gostujući koncertni majstor našeg najuglednijeg komornog ansambla i drugog najstarijeg ansambla takvog tipa u svijetu.
U 73. sezoni, koja će biti službeno najavljena na sutrašnjem koncertu, Guy Braunstein četiri će puta nastupiti sa Zagrebačkim solistima te jednom sa studentima Muzičke akademije, a upravo je to bio povod za razgovor s ovim zaigranim umjetnikom koji je sve samo ne običan klasičar.
Ovo je vaš treći koncert sa Zagrebačkim solistima ove sezone. Što nas očekuje u Lisinskom?
Bit će jako zabavno. Tri orkestralna djela koja ćemo izvesti nazvao bih fantastičnom glazbom, iako se međusobno potpuno razlikuju. To je kao da imate sjajno predjelo, odlično glavno jelo i fantastičan desert, ali svaki dio ima svoju priču. Ipak, sve je to vrhunska glazba.
Kakva je atmosfera na probama sa Zagrebačkim solistima?
Znate, postoji puno orkestara u svijetu. Neki su stvarno izvrsni i vrlo profesionalni, ali i poprilično ukočeni i tada imate osjećaj da ste napravili vrlo kvalitetan posao, ali nema nikakvog zadovoljstva. S druge strane, postoje mjesta gdje je sve jako zabavno i ljudi su divni, ali kvaliteta nije toliko visoka. Gotovo nikad se ne događa da se poklopi oboje istodobno, no Zagrebački solisti to imaju. Ja znam biti poprilično prost, vulgaran, nemam baš filter kada pričam, u Americi bi me odmah otkazali. Mogu pričati glupe i neukusne viceve, a onda sekundu poslije reći: "Hajdemo sada odsvirati ovu frazu ovako." Zagrebački solisti odmah se prebace, dok u većini drugih orkestara, čak i onih jako dobrih, ako želim dobiti vrhunski profesionalan rad i razgovarati o uzvišenim stvarima u glazbi, moram i ostatak vremena govoriti vrlo ozbiljno, a to jednostavno nije moja osobnost. Većina glazbenika ne može se tako brzo prebaciti, treba im ozbiljna atmosfera prije koncerta da bi mogli sve odsvirati kako treba, dok ovdje imam osjećaj da svi mogu govoriti potpune gluposti, a sekundu poslije biti maksimalno profesionalni. I jedno ne umanjuje drugo, što je zaista iznimno rijetko.
Sljedeće sezone postajete stalni gostujući koncertni majstor Zagrebačkih solista.
Tako je. Prvi put sam svirao s njima prošle sezone i mislio sam kako će to biti koncert kao i svaki drugi na kojem sam nastupao, međutim – nije bilo tako. Nakon drugog koncerta s njima htio sam još, pa onda još, a tim povodom ispričat ću vam jednu priču. Dok sam studirao u New Yorku, moj susjed jedno je vrijeme bio ovisan o heroinu, a nakon što se uspio skinuti s njega, pitao sam ga kako je uopće upao u to. Rekao mi je da ne zna – probaš jednom i misliš da se ništa loše ne može dogoditi, a onda shvatiš da zapravo nije tako loše. Tri mjeseca poslije, rekao je, netko ti opet ponudi, pa probaš još jednom, ali nakon drugog puta više ne možeš čekati tri mjeseca i prije nego što to uspiješ shvatiti, prethodna doza više ti nije dovoljna. Moja ovisnost su Zagrebački solisti.
U Hrvatskoj ste bili mnogo puta. Što vam sviđa ovdje?
Prije svega, ja previše putujem. Odrastao sam u Tel Avivu, živio sam u Americi devedesetih, zatim godinu dana u Parizu, a posljednjih šest godina živim u Berlinu. Ipak, barem polovinu svake godine provodim na putu. I iskreno, ne volim to, ali dolazak u Hrvatsku svaki me put neizmjerno razveseli. Zapravo, jako mi je zanimljivo, pomalo i čudno, što se ovdje u potpunosti osjećam kao kod kuće i još uvijek pokušavam shvatiti zašto je to tako. Baš sam nedavno razgovarao sa suprugom i pitala me zašto se svaki put toliko veselim dolasku u Hrvatsku, a ja sam joj rekao: "Ubij me, ne znam."
U vašoj biografiji posebno je fascinantna činjenica da ste bili najmlađi koncertni majstor u povijesti Berlinske filharmonije. Ondje ste ste proveli 13 godina, zašto ste otišli?
Mnogi me pitaju zašto sam otišao i, iskreno, nisam siguran da imam konkretan razlog. Bilo je zabavno, barem jedno vrijeme, no u jednom trenutku osjetite da je vrijeme da okrenete novu stranicu. Sjećam se kako sam pomislio da sam dovoljno puta odsvirao Beethovenove simfonije, a sada želim svirati nešto drugo, primjerice Beethovenove sonate za violinu. Koliko god volim svu dobru glazbu, imamo samo 24 sata dnevno i 365 dana godišnje pa moramo birati.
Violinist ste, skladatelj i dirigent. Koji vam je najdraži dio vašeg posla?
Svakoga dana mogao bih vam drukčije odgovoriti na ovo pitanje. Trenutačno jako volim svirati, no već sljedeći tjedan mogao bih reći da mi je najdraže dirigiranje. To je kao da ja vas pitam što najviše volite jesti. Ako kažete sushi, pa jedete sushi svaki dan, nakon nekog vremena pozlit će vam. Treba vam nešto drugo, a tako i meni treba raznolikost u stvaranju glazbe. Kad planiram sezonu, pazim da na programu bude Bacha, Mozarta, Beethovena, Bartóka, Ligetija, ali i Beatlesa i Raya Charlesa – puno različitih stvari koje nisu samo klasične skladbe. Za mene su Stevie Wonder ili Billy Joel samo skladatelji koji su došli nakon Čajkovskog ili Beethovena; to nije drugi žanr, to je sve dobra glazba.
Otvori KEKS Pay
