Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 96
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Čuvajte nam Hrvatsku

14.11.2022.
u 11:32

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlazenprozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Dragi prijatelju, ne znam kako da ti opišem sve što mi se jučer dogodilo. Htio bih biti kratak da te ne zamaram, a opet, mislim si, zašto da ne budem dug kad će ti tako sve biti jasnije. I ne znam uopće otkud da počnem jer mi se puno lica i riječi miješa u glavi, i to lica svakakvih, starih, mladih, ružnih, lijepih, onih koje sam jučer vidio i onih koji su davno umrli, tebi poznatih i nepoznatih.

No ipak, počet ću nekako.

Začudit ćeš se kad ti kažem da je jedno od lica koja mi se vrzmaju po glavi i lice tvoga strica. Kad kažem "lice", mislim prije svega na oči, na ona dva duboka pametna oka opterećena težinom svega onoga što su vidjela u ratu. Dva oka koja će ni kriva ni dužna, dokle god su živa, ponovo i ponovo gledati grozote koja su preživjela, sama ih ne otkrivajući nikome, ama baš nikome. I to ne zato što se boje istine, nego, baš suprotno, zato što su imala hrabrosti suočiti se s istinom i zato što znaju da je ta istina zlo.

Pitaš se zašto ti to govorim. Pa eto. Zato što sam jučer vidio barem stotinu ljudi koji nemaju ništa zajedničko s tvojim stricem, ljudi koji su u njemu i sličnima pokušali ubiti dobro, ali nisu uspjeli. Pogađaš, to su uzvanici s jučerašnje komemoracije, "visoki gosti" kojima si odbio na vrijeme pripremiti kavu, neka barem to čekaju. No ja ih nisam tako brzo prozreo. Nakon što su završili sa svojim govorima o "poginulom heroju", zamolili su nas publiku za pitanja. Od velikih emocija jedva sam disao. Jedan je čovjek umro za ideale, a oni njegovu smrt predstavljaju kao nešto za što ne snose nimalo odgovornosti. Nikad da netko zaista preuzme odgovornost. I u očima im vidim da pojmove kao smrt, samožrtvovanje, ma i pojmove kao život i ljubav, uopće ne shvaćaju niti će ih ikad moći shvatiti. Nitko od njih za govornicom i u prvim redovima.

I onda odjednom neki glas, pun osjećaja, govori sve ono što i sam mislim, ali ne mogu izraziti. Neki otmjen stariji gospodin. Kakav je samo govor to bio! Jezgrovit, odmjeren, sućutan, oštar. Kao nekoj zaljubljenoj šiparici skoro su mi suze navrle na oči. Počeo sam pljeskati, a sa mnom i dobar dio dvorane. Uzvanici, sve odreda ugledni odvjetnici i političari, bezizražajno su gledali u masu čekajući da se smiri. No tek što se pljesak stišao, još jedan čovjek ustane i napadne ih. Samo što je njegov govor bio pomalo zbrkan i sirov. Ježeći se od neugode, promatrao sam s leđa njegovu živahnu pojavu razbarušene kose. Bio je u društvu prijatelja koji mu je povlađivao i tapšao ga. Iako sam, reda radi, i njemu zapljeskao, svim sam bićem pratio samo prvog govornika. Gledao sam kako pažljivo sluša što se govori, kako se okreće prema nekoj dami, a onda opet nepomično sjedi. Fin gospodski profil lica, pravi aristokrat.

Za pauze sam mu pristupio i namjeravajući mu odati priznanje na govoru, rekao neku glupost, nešto kao: "Bilo mi je užitak slušati kako ste govorili... Puno nas mladih misli isto kao vi..."

A onda mi se u grlu stvorio neki čvor. Naime, početno blag zainteresirani pogled u tog se čovjeka u svega tren ili dva pretvorio u čistu zbunjenost. Ne znajući što bi sa sobom, sav se uzvrpoljio, kao da nekoga traži ili vidi u daljini, a potom se rukom uhvatio za džep sakoa i, izvukavši mobitel, počeo po njemu tipkati. Na moju se pohvalu nije osvrnuo ni jednom jedinom riječju. Postao sam svjestan koliko sam glup, baš glup. Obmanuo me jedan od njih, od licemjera koji misle da će im svatko tko im se javi priopćiti da je povezan s nekim moćnikom ili od njih zatražiti neku uslugu. Usprkos tome što sam toliko puta sretao takve ljude i usprkos tome što sam oko sebe imao toliko onih drugih, podlegao sam lijepo uobličenom govoru. I pokušao otkriti svoju dušu nekome koga to nimalo ne zanima. Obuzeo me strašan sram zbog vlastite gluposti, ali i velika žalost zbog tolikog jaza i nepovjerenja među ljudima.

No s druge strane, sve je bilo savršeno pošteno. Neka sam se osramotio, budala!

Potražio sam tada pogledom onog razbarušenog branitelja. Još je uvijek živahno razgovarao s prijateljem. Gledao sam ga netremice, gotovo grozničavo, i ispričavao mu se u mislima. I gledajući ga tako, odjednom shvatim da me njegovo energično mahanje rukama podsjeća na jednoga gorštaka iz očeva rodnog sela.

Kao da je sve opet bilo preda mnom: suhozidi, napuštene kuće, kukavičji pjev u daljini – i taj čovjek. Priča s mojim ocem o davnim danima, kad su obojica bili mladi i puni snage, kad su obojica vjerovali da će njihov kraj prepun kostiju drevnih kraljeva i knezova dočekati neovisnu Hrvatsku. Kaže da je tamo iza crkve jednom vidio vilenjaka na konju, da je možda to bio sam kralj Zvonimir koji je tu negdje pokopan. Brat i ja stojimo uz njih i ne smijemo se, nastojimo vjerovati i u to. U jednom trenutku gorštak svoje živahne modre oči s oca prebaci na brata i mene:

"Gdje vi živite, momci?"

"U Zagrebu."

Sjena bolne uznemirenosti raširi mu se po licu: "Zagreb! Bio sam tamo. Previše ljudi, previše automobila. Previše! Mene kad sam tamo od onolike gužve sve nešto stišće u stomaku, evo tu! Muka mi bude!"

Tada pogled opet vrati na mog oca. Kad su nakon još nekoliko rečenica završili razgovor, čvrsto stegne ruku svakome od nas i na kraju, kad smo već bili skoro zamakli iza razrušene kamene kuće, povikne: "Momci! Čuvajte nam Hrvatsku!" I mahne nam.

"Momci, čuvajte nam Hrvatsku!" ponavljao sam u sebi kao da će mi te riječi otkriti neku veliku istinu.

Kako da je čuvamo, dragi gorštače!? Kako kad nemamo tvoje čvrstine i vjere, kad lelujamo kako nas vjetar nosi i u svakome putu vidimo nešto dobro!? A nije sve dobro.

Od tih me misli otrgne neki poznat glas. Stari kolega s fakulteta, nekad smo se često družili. Nasmijao sam mu se veseo što ga vidim. Izmijenili smo nekoliko fraza, a onda je kolegi pristupio jedan od političara s govornice i odvukao ga za sobom. Vidio sam još kako se kolega, stojeći uz tog političara, svako malo smije svim zubima i ozarena pogleda prati svaki njegov pokret, a potom sam izašao van, na svjež zrak.

Bože moj, ima li sve to smisla!? Ta obilježavanja smrti i tragedija, te priče koje nas samo udaljuju i od istine i od bližnjih. Ne samo mene nego i mnoge druge, koliko vidim, nagone da u sebi pronalazimo više ili manje razvijene klice nečega što bi bolje bilo ne razvijati. Kao da mi u tim trenucima u žilama zajedno s krvlju počinju kolati neki otrovni sokovi koji izazivaju nemir, ogorčenost i želju za nadmetanjem. Nadmetanjem potpuno besmislenim. Jer umjesto da nas ono što je prošlo i što je samo po sebi vrijedno, usadivši se u nama u obliku kolektivnog sjećanja, nenametljivo učini boljim ljudima okrenutima budućnosti, mi svrdlamo po starim ranama i, pokazujući ih svima oko sebe, poput djece vičemo: "Moja je rana veća od tvoje!" I kao da to nije dovoljno tragično, takvo vikanje pretvaramo u smisao naših života.

Eto, dragi prijatelju, to sam htio podijeliti s tobom. I znam da zvuči pomalo pretenciozno, ali sada, kad sam ti otvorio dušu, reći ću ti i kako osjećam jednu veliku promjenu u sebi – mojom je nutrinom danas ovladalo neko novo biće, čvrsto i zrelo, biće kojega se, siguran sam u to, nikada neću odreći, nikada sramiti, za čiju vrijednost nikada neću tražiti nikakva priznanja. A to znači da sam slobodan, da mi je odsad sve moguće! 

O autoru

Luka Vukušić (Poreč, 1981.) autor je više desetaka kratkih priča te radova i članaka povijesne i književne tematike. U raznim časopisima i zbornicima od 2003. godine objavljuje kratke priče, da bi 2017. godine svoje najbolje priče objavio u knjizi "Vatra u snijegu" (Ex libris, Zagreb), za koju mu je 2018. godine dodijeljena književna nagrada Slavić. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi i radi u Zagrebu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije