Naslovnica Kultura Knjige

Bosna i Hercegovina je zemlja traumatiziranih ljudi, ali psihičke bolesti i tegobe su tabu-tema

Nagrađivana bosanska književnica, autorica zbirke priča “Zovite me Esteban” u intervju kaže: Isti su nas događaji osakatili, osiromašili, razbili. Mnogi se prepoznaju u pričama.
27. lipnja 2017. u 20:49 2 komentara 465 prikaza
Foto: Dženat Dreković, Privatni album
Pogledajte galeriju 1/3

Bosanskoj književnici Lejli Kalamujić u Hrvatskoj je nedavno u izdanju Sandorfa izašla zbirka kratkih priča “Zovite me Esteban”.

KNJIGA NA STOLU Roman bez ključa, ali kojim šeću brojni stvarni likovi, žigošu se gospodari rata i ratni profiteri

Kroz autobiografsku prozu ove nagrađene zbirke rođena Sarajka svjedoči o odrastanju bez majke, i bakama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je kroničar tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama. Pronašli smo je u rezidenciji za pisce u Zugu u Švicarskoj gdje piše novi roman.

Bili ste dijete, djevojčica, u Sarajevu u vrijeme opsade. Ne skrivate da je rat na vama ostavio tragove, liječili ste se. Kako se nosite s tim problemom?
Ja sam zapravo bila samo dio rata u Sarajevu. Ostatak sam provela u izbjeglištvu. Naravno, rat je ostavio traga na meni, na svima nama. U našoj književnosti rat je kao tema i dalje veoma prisutan. Vjerujem da će još dugo biti tako. A kako se nosim s tim? Pa, živim dalje. Zapravo, kao i svi mi.

Jesu li psihičke traume koje je rat ostavio na civilima, a pogotovo djeci, i danas tabu, prešućena tema? Je li društvo BiH društvo traumatiziranih ljudi?
Jest. To je društvo traumatiziranih ljudi. S jedne strane svima su puna usta rata, ali kad se govori o direktnim posljedicama, mislim prije svega na psihičke bolesti i tegobe, e onda je to tabu-tema. Opet, sve generacije koje su rođene poslije, koliko god da misle da su plod nekog novog vremena, i da nemaju ništa događajima iz 90-ih, nažalost su, zahvaljujući ratno-huškačkim politikama, itekako uronjene u to doba. Za mene je porazno da i danas, više od dvadeset godina nakon rata, mi živimo ratnu retoriku.

Vaši prijatelji, znanci, susjedi, vršnjaci, rodbina... znate li gdje su danas ljudi koji su preživjeli sarajevsku opsadu? Održavate li kontakte?
Za većinu znam. Neki su i dalje u Sarajevu. Neki su otišli tijekom rata, neki poslije. Najgore je zapravo da mnogi odlaze i danas. To govori o tome kakvu mi stvarnost zapravo živimo.

Napisali ste priču “Od lokomotive do lokomotive” u kojoj na putu od Sarajeva do Šida vlak mora promijeniti četiri lokomotive: lokomotivu Federacije, Republike Srpske, Republike Hrvatske i lokomotivu Republike Srbije. Dio rata proveli ste u Sarajevu, poslije rata bili ste izbjegli u Šid. Kako gledate na podijeljenosti koje su ostale iza ratova? Zašto te pukotine ne zacjeljuju?
Na početku rata bila sam u Sarajevu. Zatim sam u ljeto 1992. izbjegla s roditeljima moje majke u Šid, u Srbiju. Odatle sam se vratila nazad u Sarajevo 1994., tijekom jednog primirja, koje je zapravo kratko trajalo, i rat je trajao još nekih godinu dana. Priča “Od lokomotive do lokomotive” govori o apsurdu naših života danas. Brojnim granicama i preprekama, u kojima je ostavljeno da žive obični, ojađeni i osiromašeni ljudi. Kažem obični, jer mislim da današnji kreatori naših politika i te kako dobro surađuju i dobro se među sobom zabavljaju. I to je apsurd.

Živite li od pisanja? Razmišljate li napustiti BiH? Nalazite li razloga za optimizam kad razmišljate o svojoj zemlji?
Direktno od pisanja, ne. Ali već drugu godinu idem na različite rezidencije i stipendije za pisanje izvan zemlje i od tog novca živim. Ja sam, iskreno, izrazito pesimistična osoba. Svojim pogledom na svijet igram se u pričama koje pišem. S druge strane, svjesna sam svih onih napora koje neke žene i muškarci (prije svega mislim na građanski aktivizam) ulažu u ideju boljeg svijeta. I koliko god moja priroda bila pesimistična, ja ću uvijek biti na njihovoj strani. Jer mislim da, ako ne postoji borba za bolji svijet, onda ne postoji više ništa.

Je li situacija u BiH preozbiljna da bi se prepustila političarima? S obzirom na to da svoje priče smještate u društveno-politički kontekst, razmišljate li o bavljenju politikom ili aktivizmom?
Političarima se ne smije prepustiti ništa. Uvijek ću podržavati aktivizam. A u politiku sigurno nikad neću ući. Postoji mnogo toga što umjetnost i književnost mogu napraviti. Ja se u tom polju najbolje snalazim i nadam se da ću i dalje djelovati putem pisanja.

Alisa Mahmutović Alisa Mahmutović Pismo Mahirove majke: Nema tebe, nema ni mene. Sad dišem i živim od sjećanja

U svojim pričama iznimno brižno njegujete jezik. Govore li vaše priče jezikom današnjeg ili nekadašnjeg Sarajeva? Je li to bosanski jezik? Ili je to jezik izgubljenih vremena? Što mislite o Deklaraciji o zajedničkom jeziku?
U mojim pričama prepliću se različiti vremenski okviri, i to uvjetuje i jezik koji koristim. Ja sam potpisala Deklaraciju o zajedničkom jeziku, kao i mnogi drugi. Jer to jest jedan jezik. Policentričan. Bogat. S više varijanti. Ali da se svi mi unutar njega savršeno razumijemo, stvar je – kako se u deklaraciji i navodi – zdravog razuma. Za književnost bogatstvo jezika može biti samo prednost. Meni ne pada na pamet da ga krojim prema političkim trendovima.

Nedavno ste zajedno s nizom poznatih osoba iz bosanskohercegovačke javnosti, poput Jasmile Žbanić, potpisali apel za zaustavljanja fašizma u školama u BiH. O čemu je točno riječ?
Kad bih pokušala skroz pojednostaviti odgovor, mislim da se radi o ovom: u BiH postoje djeca koja usprkos svim naporima da ih se razdvoji posvađa i otuđi žele biti prijatelji i žele zajedno ići u školu. I oni se bore za to svoje pravo. Država na svim nivoima pokušava im to uskratiti. Svi potpisnici ove peticije žele isto što i ta djeca. Da se politika nasilnih nacionalnih podjela u školama i obrazovanju zaustavi.

Vaše su priče u zbirci “Zovite me Esteban” autobiografske. Nemate problem s razotkrivanjem?
Nemam.

Priče o ljubavi dvije djevojke iste su kao priče o ljubavi heteroseksualnih osoba. Reagiraju li čitatelji na ove priče i kako? Je li teško živjeti kao pripadnik seksualne manjine?
Naravno da su iste. To što sam ja lezbijka ne znači da volim na drugačiji (ne znam ni ja kakav) način. Čitateljice i čitatelji reagiraju na priče vrlo pozitivno. Barem su to one reakcije koje dolaze do mene. Možda ima i drugih, koje do mene ne dođu. Pripadnicima svake manjine je teško. Tako nam je država ustrojena. Nad seksualnom manjinom često se provodi i nasilje. Meni je 37 godina, i ja sam pronašla neki svoj život i krug ljudi. Postoje mnogi druge/i pripadnice/i LGBTQI zajednice kojima je puno teže. Posebno mladim ljudima, koji su osuđeni na male sredine, u kojima je malo izbora i gdje su konstantno pod pritiscima heteropatrijarhalnih obrazaca.

U jednom predivnom odlomku u naslovnoj priči pišete kako ste izgubili majku, mir, pa opet majku, kuću i vrijeme u kojem ste živjeli... I za svaki taj gubitak pišete: “Bilo je to okej”. I onda pišete da ste, kad ste ostali i bez vremena, hospitalizirani. Koliko čovjek može izgubiti i ostati živ? Koliko čovjek može izgubiti i ostati zdrav?
Izgleda da osoba može izgubiti mnogo više od onog što pretpostavlja i ostati živa. A sad, koliko se ostane zdrav, to ne znam. Ja u toj priči govorim o vlastitim psihičkim tegobama i hospitalizaciji na psihijatrijskoj klinici. Danas mogu reći da sam i to preživjela. A u funkcionalnom stanju, koje možemo okvirno nazvati i zdravim, možda me drži pisanje. Tako ja nekako to vidim.

U zbirci priča “Zovite me Esteban” stalno se obraćate svojoj majci. Sve se događa u odnosu na vašu majku, ali izgubili ste je vrlo rano. Ona je ipak živa kroz priče i slike vaših najbližih o njoj, sve dok i njih ne izgubite. Bavite se temom smrti uspijevajući smrt učiniti bliskom i utješnom poput lika majke. S takvim iskustvom, što mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi i našoj literaturi?
Moja je majka umrla kad sam ja imala dvije godine. Nemam nijedno sjećanje na nju. Ona je uvijek u mom životu bila prisutna kao priča. To jest temeljni motiv moje knjige. A sad o fenomenu smrti… Ja sam to jednom prilikom već izjavila. Mislim da su zapravo svi naši svjetovi (stvarni i imaginarni) ponikli iz činjenice da smo smrtni i da nas jednom neće biti. Vjerujem da, kad bi na bilo koji način zavladala besmrtnost, čovjek (ljudi) bi prestao postojati. Tad bi nastalo neko novo biće, s nekim sasvim različitim svjetovima. Tema smrti je neminovna u umjetnosti. Meni je bilo izazovno igrati se s njom.

Vaše priče ostavljaju mogućnost identifikacije svima koji su u 90-ima nekoga ili nešto izgubili, a takvih je na ovim prostorima jako puno. Reagiraju li ljudi na takav način na vaše priče?
Pa mnogo je toga zajedničkog svima nama. Isti događaji su nas osakatili, osiromašili, razbili. Mnogi se prepoznaju u nekoj od priča. To je istina.

Pridružili ste se Damiru Imamoviću u istraživanju sevdaha. Dokud ste stigli s istraživanjem ove teme? Je li za vas neobično da se bavite jednom ipak tradicionalnom temom?
Ja pišem biografiju Zaima Imamovića. On je jedan od najznačajnijih pjevača sevdaha u povijesti žanra. Ujedno, on je i Damirov djed. Sad smo već u fazi kad ja trebam odraditi svoj dio posla. Slobodno mogu reći da sam se Damiru pridružila jer on je umjetnik koji već jako dugo istražuje sevdah, i ja sam samo uhvatila priključak na sve ono što je on dosad uradio. Moram reći da je prošle godine izašla i njegova knjiga „Sevdah“, jako važna za utemeljenje i redefiniranje onog što smatramo našom tradicionalnom muzikom. I svi oni koji budu čitali njegovu knjigu shvatit će zašto je važno propitivati tradiciju. Iz te perspektive ni moje zanimanje nije neobično. Jer često neke stvari koje smatramo tradicionalnim, u ovom slučaju muzika, u svojim tekstovima govore upravo suprotno od onog što današnji tradicionalisti ističu kao vrhunske vrijednosti. 

Papa Franjo Imam ef. Muhić papi: Nisam tvoje vjere, ali sam sljedbenik tvojih poruka Rade Šerbedžija Proslavljeni glumac Šerbedžija: Potpisao bih peticiju za Bandića. Neke stvari su u tom slučaju čudne Andrej Plenković Plenković: Neprihvatljivo je da Hrvatima drugi biraju političke predstavnike
sas
PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka

A1 izdvaja za Vas