Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 3
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
povijesna priča

Billy Wilder kritizirao je kult mladosti, a Hollywood mu to nikada nije oprostio

Goran Stanzl/PIXSELL
19.12.2023.
u 10:21

Prošlo je 45 godina od "Fedore" nakon koje Wilderu, iako je osvojio sedam Oscara, producenti više nisu dali da radi. Zagrebački hommage tom djelu dali su kostimografkinja i dizajnerica Dženisa Pecotić te model agencije Midikenn Josip Tešija

Ne mogu sa sigurnošću reći da je kultan iako bi to trebao biti, ali "Fedora" svakako jest jedno od važnih ostvarenja redatelja Billyja Wildera. Film kojim se kritički usudio moralno pohrvati sa svetim zakonima Hollywooda – kultom mladosti i vječnom ljepotom – snimljen je prije točno 45 godina, a tim povodom svoj zagrebački hommage tom djelu dali su kostimografkinja, dizajnerica, umjetnica tekstila i odjeće Dženisa Pecotić i Josip Tešija. Rekreirali su i snimili jednu scenu filma, no u njihovoj verziji Fedora je muško i glumi je Tešija.

– Joško je inicijator hommagea, a ja sam to s veseljem prihvatila iz više razloga, a jedan je i taj što iznimno cijenim kostimografkinju tog filma Charlotte Flemming. Rođena je 1920. u Weimaru koji je, znamo, bio senzacionalno rasadište talenata iz fantastične škole Bauhausa koju je i ona završila. Radila je u kazalištu, na televiziji i filmu, a jedan od najjačih filmova za koji je radila kostimografiju, a koji svi poznajemo, jest "Cabaret" s Lizom Minnelli iz 1972. Preminula je prije točno 30 godina, i to baš u Münchenu, gradu u kojem je "Fedora" 1978. snimana, a koji sam te iste godine ja napustila – kazala je Dženisa Pecotić pa dodala:

– U ovom našem projektu silno mi je zanimljivo bilo kako muškarca uklopiti u tu filmsku priču i doslovno reprizirati jednu sekvencu filma. Uglavnom, taj film u Hollywoodu nikada nije bio dobro prihvaćen jer Hollywood Wilderu nije mogao oprostiti činjenicu da se u njemu bavi vrlo osjetljivom temom kao što je pitanje ljepote i načina na koji se Hollywood odnosi prema starenju. Filmska Fedora, koja je nekoć bila prekrasna, naravno, nije podnosila starenje i podvrgnula se brojnim estetskim operacijama od kojih su neke bile neuspjele, i odlučuje se na suludu ideju da je zamijeni njezina kći koja će se predstavljati kao ona. Tema je teška i Hollywood se s njome nije mogao nositi. Priča o ljepoti danas je pak nadišla i samo filmsko platno i glumce i glumice i taj teror nužnosti biti lijepim je nikad jači, što temu "Fedore" čini još atraktivnijom.

Wilder je izvorno zamislio Marlene Dietrich kao Fedoru i Faye Dunaway kao njezinu kćer Antoniju, ali obje su ga odbile. Sydney Pollack je 1977. pozvao Wildera na premijeru svojeg filma "Bobby Deerfield", u kojem je tada već bivša manekenka Marthe Keller imala ulogu i Wilder ju je odlučio angažirati i za ulogu majke i kćeri Fedore, ali kako je ona u prometnoj nesreći svojedobno pretrpjela teške ozljede facijalnog živca, nije mogla izdržati nošenje teške šminke koja bi bila potrebna da je se transformira u lik stare žene pa je za stariju Fedoru angažirao Hildegard Knef. "Fedora" je svjetsku premijeru imala 1978. na filmskom festivalu u Cannesu u sklopu retrospektive Wilderova rada.

Taj u biti sramotno podcijenjen film ima narativnu sigurnost koja je izvan shvaćanja mnogih današnjih redatelja: fino je odglumljen, misteriozan, duhovit, dirljiv i veličanstven. Nosi u sebi sve ono što je Billy Wilder bio – jedan od posljednjih redatelja zlatnog doba Hollywooda. Njegova karijera protegla se od sredine 1930-ih do 1981., a uključuje klasike kao što su "Double Indemnity" (1944.), "The Lost Weekend" (1945.), "Sunset Blvd." (1950.), "Sabrina" (1954.), "Neki to vole vruće" (1959.) i "Stan" (1960.).

Upravo "Fedora" donosi tu njegovu žudnju za radom u trenutku kad mu je rad zbog dobi počeo biti uskraćivan. Naime, kao klinac u Beču, Wilder je u jednom danu intervjuirao Richarda Straussa, Arthura Schnitzlera, Alfreda Adlera i Sigmunda Freuda. Dakle, govorimo o velikom radoholičaru. Mnogo kasnije, u poznijim godinama, u svojem američkom stanu visoko iznad Wilshire Boulevarda, uživao je u svojoj kolekciji umjetnina i gotovo svakodnevno odlazio u ured gdje je okružen sa svojih sedam Oscara do smrti 2002. godine čekao da mu zazvoni telefon s nekom novom poslovnom ponudom. No sustav je, čini se, zaključio da je prestar ili da je izgubio svoj nekadašnji magični smisao za hit.

Na svojem vrhuncu u Hollywood je donio senzibilitet Berlina i Beča i kao osoba bio spreman za izazove filmske mašinerije. Naime, sve o ironiji naučio je pod Habsburgovcima, pravu narav ljudi upoznao je u ratu, a rezignaciji ga je naučila fantastična mješavina poduzetnosti i gluposti koja je bila sastavni dio Paramounta za koji je radio. Pametan, duhovit, zao, urban, zabavan, zločest – on je u konačnici bio sam svoj lik, prikladno društvo za svoje Normu Desmond i Joea Gillisa, Fedoru, Waltera Neffa i Phyllis Dietrichson, Daphne i Josephine.

Rođen je kao Samuel Wilder 22. lipnja 1906. u Suchi, u današnjoj Poljskoj, nekadašnjoj Austriji, na izmaku Austro-Ugarskog Carstva. Njegova majka voljela je sve što je američko i zvala je Samuela "Billy" po Buffalo Billu Codyju, o kojem je predstavu jednom gledala u New Yorku. Tamo je živjela kao djevojčica i čeznula je da se vrati, no nažalost, stradat će u Auschwitzu.

U skladu s očevom željom da postane odvjetnik, mladi Wilder upisuje studij u Beču, no odustaje od njega i postaje novinar. Sjajno je plesao pa godine 1926. u Berlinu postaje plaćeni plesač za zabavljanje usamljenih dama te i dalje radi kao novinar i oduševljen je filmom pa piše kartice za nijeme filmove. Sve dublje ulazi u glazbene i filmske krugove i postaje scenarist. S dolaskom Hitlera na vlast bježi u Pariz, potom u Ameriku, a većina obitelji stradala mu je u logorima. U Hollywoodu se zahvaljujući jakim kulturnim vezama iz Njemačke ubrzo afirmirao kao pisac i angažirao ga je Paramount Studios. Godine 1936. udružuje se s Charlesom Brackettom i postaju dugogodišnji suradnici koji su zajedno dobili tri nominacije za Oscara za svoje scenarije za "Ninočku", "Garbo se smije!" te "Ball of Fire" i "Hold Back The Dawn", oba iz 1941. Nakon tih filmova, Wilder je 1942. shvatio da, "ako želiš zaštititi svoj scenarij, moraš ga i režirati" i ostalo je povijest.

Legendarne će postati njegove komedije, ali i njegova redateljska sposobnost rada s različitim glumcima zahvaljujući kojoj je dva puta uspio snimiti film s jednom od najljepših, najtalentiranijih, ali i najtežih i najnestabilnijih glumica – Marilyn Monroe. Riječ je o filmovima "Neki to vole vruće" i "The Seven-Year Itch".

Bio je poznat kao zanimljiv govornik, no jednako tako često je prozivan i da je previše otvoren i duboko ciničan.

Ipak, Wilder je bio jedan od najpronicljivijih hollywoodskih i dosljedno ikonoklastičnih filmaša koji je neprestano pomicao granice prihvatljivog u svom zanatu, a vodio ga je samo jedan moto: "Nikada ne dosađuj ljudima. A ako imaš nešto važno za reći, zamotaj to u čokoladu."

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije