Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

50. priča: Bartul Matijaca: Smrt tramvajskog putnika

U tom mučnom poslu zatekla me vijest da je dugotrajnim praćenjem i prisluškivanjem telefonskih razgovora ustanovljeno da je UTV zapravo opasna banda koja se bavi krivotvorenjem putovnica, podvođenjem maloljetnica...
24. ožujka 2012. u 12:27 0 komentara 284 prikaza
Bartul Matijaca
Foto: arhiva VL

Uvrtio sam u glavu da moram napisati priču o sadržaju koji me godinama progoni: U tramvaju se onesvijestio mlađi čovjek. – Ja sam liječnik! – izvikuje stariji muškarac, prilazi onesviještenome, gura mu nešto pod nos i u usta. Momak dolazi k sebi. A kad je na poziv vozača pristigla Hitna, unatoč vikanju i opiranju, iz tramvaja biva izvučen i u vozilo strpan stari doktor. Silom su ga uvukli u prijamnu ambulantu umobolnice.

Nisam namjeravao napisati priču o tome kako u ludnicu može dospjeti i nedužan čovjek. Ne. Želio sam napisati priču s kojom živim od jutra do mraka, ne pušta me ni trena iz vida, jednostavno, zalijepila se za me i prati me poput uhode. Nevolja je u tome što ja nisam pisac, nego najprosječniji sedamdesetogodišnji umirovljenik koji je za radna vijeka ispisivao povijesti bolesti i objavio nekoliko stručnih radova, koji su ostali potpuno nezapaženi. Zato su svi očajnički pokušaji da napišem priču završavali jadno. Ako me pitate koji me bijes tjerao da se primam posla o kojem pojma nemam, reći ću vam da je to tek jedna od brojnih neobičnosti kakve mogu pasti na um dokonu starcu. Neuspjesi me nisu obeshrabrili. Radio sam uporno, tražio mir i samoću. Sve drugo me strašno nerviralo.

 Nakon bezuspješnih pokušaja da išta smisleno napišem, odlučio sam potražiti – stručnu pomoć. Ugledna sveučilišna profesorica komparatistike, kojoj sam svojedobno pomogao savjetom u životnoj krizi, spremno je uzvratila uslugu. Dostavila mi je desetak teorijskih i beletrističkih knjiga. Smjesta sam se dohvatio dugačke rasprave o kratkoj priči, tiskane 1989. u Baton Rougeu u izdanju Louisiana State University Press. Već sam se u gimnaziji isticao u engleskom i profesor Škalko toliko bi se zanio mojim pravilnim izgovorom da bi me uhvatio za ruku i vodio među redovima klupa, dok sam ja ponosno izgovarao Shakespearove sonete. Razumio sam svaku riječ te studije o priči, ali shvatio nisam ama baš ništa, no spasonosna je bila Hemingwayeva misao, koji po prilici kaže: Da biste pisali, prvo morate poznavati predmet, onda morate znati pisati. Bio sam ohrabren, do kraja nabrijan da se uhvatim u koštac s pričom. Ipak, trebao mi je nekakav poticaj. Danima sam se prepuštao naizgled besciljnim vožnjama. Jedan od takvih tramvajskih izleta bio je prekinut zastojem zbog nekakvog državničkog posjeta. Kući sam krenuo pješice, ali sam zabasao i našao se u nepoznatom mi dijelu grada. Lunjao sam tražeći pravi put, gledao oznake i na jednoj neuglednoj kući u Koturaškoj cesti ugledao napis: UTV – udruga tramvajskih veterana. Lijepo, pomislih, zacijelo je to neko veselo društvo tramvajskih zaljubljenika, svratit ću tamo, odmoriti se i proćaskati s ljudima, možda čak i saznam nešto što će mi biti od koristi za moju priču. Na visokoj pregradnoj stijeni, koja je zakrivala čitav četvrti kat toga zdanja, velikim je slovima bilo ispisano UTV. Tek nakon jačeg lupanja po pregradi od masivna drveta odškrinuo se ulaz u mračan prostor u kojem se nazirala ljudeskara u tamnim naočalama, s crnim šeširom duboko natučenim na čelo. Čovjek-gorila me legitimirao i dubokim grlenim glasom, nalik trbušnom govoru, zapitao što hoću. Prije nego što sam dospio išta izustiti, uslijedila je nabubana lekcija: pristup udruzi dozvoljen je samo članovima, a za upis potreban je besprijekoran CV, s dokazom o najmanje tridesetogodišnjem iskustvu u vožnji tramvajem, sve ovjereno kod javnog bilježnika. Uspio sam ipak promucati da mi nije ni do kakva članstva, da bih tek razmijenio koju riječ s veteranima o jednom svom tramvajskom doživljaju. Malko se smekšao i rekao da dođem sutradan kada će me spojiti s gospodinom zaduženim za problem koji me muči. Na kraju se gotovo izdere: „Obvezno donesite putovnicu!“

Bos, odjeven u potkošulju i kratke hlače, tetovirani tip obrijane glave primio me idućeg dana u prostoru nalik budističkom hramu koji kao da je doživio svoju zapadnjačku repliku: na zidu je visjela uvećana fotografija prvog tramvaja na konjsku vuču – New York, 1850. Dok sam govorio, mamlaz je sjedio na mramornom podu, podvijenih nogu, ispruženih ruku, sklopljenih vjeđa i napućenih usta, da bi, čim sam završio, naglo skočio i navalio – što umišljam, to što sam izblebetao obično je sranje, u tramvaju se događaju i dramatičnije stvari: ubojstva, porođaji, a nerijetko žene, obično mlađe djevojke, bilo sa stalnim ili slučajnim partnerom u tramvaju zatrudne. Međunarodnim istraživanjem o broju i tehnici takvih začeća otkrivena je neslućena mogućnosti da se tako poboljša demografska slika bijelom kugom pogođenih nacija, među koje spada i naš narod. Sve to može se pročitati u knjizi tiskanoj prošle godine u Lichternfeldu, gradiću pokraj Berlina u kojem je 1881. prvi put tramvaj na električni pogon uključen u javni prijevoz. Pod naslovom „Priručnik tramvajske obljube“ djelo se u skraćenoj formi prevodi na hrvatski jezik. Ne dvoji da će to biti pravi hit. Još je koješta mljeo, a prolazeći dugačkim hodnikom, prema izlazu učinilo mi se da se odnekud čuju ljubavni uzdasi i cvrkut ptica, dok se sasvim jasno razabiralo kako krepki bariton izgovara, a za njim djevojački glasovi ponavljaju: El dia de la mujer trabajadora, što bi, prevedeno sa španjolskog, značilo „Dan žene radnice“. Na izlazu mi je tamna ljudeskara pružila osobne papire. Strpao sam ih u džep drhtavim rukama, jer sam se na kraju svega i prestrašio: uz čovjeka gorilu kesio je zube i prijeteći režao golemi rotvajler.

Učinilo mi se da su me neobična iskustva u prostorima udruge dovela na trag prave priče i nekoliko sam dana i noći neumorno radio. U tom mučnom poslu zatekla me vijest da je dugotrajnim praćenjem i prisluškivanjem telefonskih razgovora ustanovljeno da je UTV zapravo opasna banda koja se bavi krivotvorenjem putovnica, podvođenjem maloljetnica, preprodajom ptica pjevica talijanskim bonkulovićima i organiziranjem borbi pasa. U pomno pripremljenoj akciji neki su banditi uhićeni, neki ranjeni, a tetovirani perverznjak, prepoznao sam ga po slici u novinama, uspio je pobjeći i za njim je raspisana tjeralica. 

U međuvremenu iz kuće je iznenada i bez riječi otišla moja žena. Odselila je prijateljici Kseniji, samo dan nakon što je ta ista Ksenija svog muža Igora strpala u ubožnicu. Igor je iz doma kidnuo, uhodi novi par i obavještava me kako dame provode dane: pilates, joga vježbe, seminari duhovne obnove, konjske trke, kazališne premijere, koncerti, večere u Baltazaru, a to, veli, košta pa neka provjerim nije li mi stan pod hipotekom. No, što me se to tiče, imam ja prečeg posla... Navalio sam kao mahnit na pisanje priče,pa skoro da i nisam primijetio kad mi je ime osvanulo na naslovnicama. Ako je vjerovati novinama onda sam baš ja onaj koji je kombijem pokušao prošvercati desetak maloljetnica na jug Španjolske. Pred policijskim inspektorom zabuna je riješena. S mojom putovnicom koristio se jedan od najopasnijih UTV-ovaca, koji je pri uhićenju pružao nadljudski otpor. Zbog čudnog izgleda i zagonetnog govora, neki u istragu uključeni stručnjaci ne isključuju mogućnost da se zapravo radi o svemircu iz neke od bezbroj dalekih galaksija. Inspektor mi nudi zaštitu, kaže: – Ukraden je vaš identitet, to nije baš tako bezazleno! Zaštitu uljudno odbijam, ali osjećam da mi se sve pomiješalo u glavi, pa iz tih stopa odlazim ravnatelju bolnice u kojoj sam godinama radio. Smjestio me na gerijatrijski odjel. O meni brine mladi doktor. Sluša što govorim, zapisuje, možda i snima. Jučer poslijepodne prišao mi je rekavši: „Pa vi ste kolega ipak uspjeli u svom naumu, ono što sam od vas čuo zanimljiva je priča“.

Glave priklonjene lijevom ramenu, sa smiješkom na usnama iste sam noći sretan otišao na onaj svijet.

Eurovision Song Contest 2021
ALBINA NIJE PROŠLA
'Nikad više ne gledam Euroviziju': Pogledajte burne reakcije hrvatskih tviteraša
Oporavilište za divlje životinje u Osijeku
Briga o okolišu
Upoznajte ljude koji se brinu o divljim životinjama svaki dan
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.