Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

45. priča: Tin Kolumbić: Marija, žena nestalog supruga

Na putu prema uredu pukovnika, kojega je svakodnevno posjećivala ne bi li nešto saznala o svom nestalom suprugu, Marija je susrela prijateljicu koja je upita:
12. ožujka 2011. u 17:48 0 komentara 51 prikaza
Tin Kolumbić
Foto: Arhiva VL

Na putu prema uredu pukovnika, kojega je svakodnevno posjećivala ne bi li nešto saznala o svom nestalom suprugu, Marija je susrela prijateljicu koja je upita:

– Kamo ideš?

– Zvali su me, žurim.

– Smijem li znati tko te zvao?

– Naravno da smiješ. Zvali su me iz Ureda za nestale.

– I što su ti rekli?

– Ne sluti na dobro, jer mi ništa nisu rekli. Da su našli mog Antu, rekli bi mi da su ga našli. Što može značiti kad mi kažu da bi bilo dobro da svratim do njih, a dobro znaju da svakoga dana svratim bez poziva!

– Ne znam jer, što god ja rekla, ti ćeš okrenuti na svoj uobičajeni zloslutan predosjećaj.

– Nemam ja što okrenuti, nego jednostavno imam taj predosjećaj i neću biti mirna dok se ne uvjerim u suprotno. Zato sada jurim najprije u pukovnikov ured, a za razgovor s tobom imat ćemo vremena, ako mi uopće bude do razgovora. Oprosti, žurim. Bog!

Doista se žurila, gotovo da je trčala. Gledajući prolaznike, uplašila se da će joj ponovno mnogi od njih nalikovati njezinu Anti, ali to se ovog puta nije dogodilo. Iz žamora ljudskih glasova, kao iz daljine, izranjao je glas molitve iz sna, koji je jutros pred zoru usnila. Jasno je čula: „Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi..." Bio je to zapravo glas njezina supruga. I tada među glavama prolaznika na trenutak zatitra, kao u sumaglici, glava anđela koji joj se prošle noći javio u snu. Sve je trajalo samo časak, kao bljesak svjetlosti, ali glas molitve bio je sve jači i približavao se. Žurila je kao u polusnu probijajući se kroz mnoštvo ljudi koji su također nekamo žurili. Očekivala je da će joj se svakoga trenutka ponovno javiti lik anđela, ali to se nije dogodilo, a glas molitve „Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi..." postupno se gasio, kao da nestaje u daljini odakle se u početku i javio. Upravo u trenutku kad se glas molitve izgubio, opazi da je stigla do vrata pukovnikova ureda. Vrata su bila otvorena i, čim je ušla u prostoriju, pred njom se pojavi gospodin pukovnik, srdačno se s njom rukuje te prije nego je zaustila da nešto kaže, on joj se obrati:

– Vjerojatno se čudite, gospođo, što smo vam se javili premda smo znali da ćete svratiti do nas. Ali budući da mi se čini da smo na dobrom putu, htio sam vas pripremiti...

– Ako je istina ono što od jutros tako neugodno predosjećam, vaša mi priprema ne bi pomogla...

– Sve mi je već poznato o čemu govorite i zbog ovakvih trenutaka već sam više puta htio ostaviti ovaj posao, ali na kraju uvijek je prevladala želja da ipak na neki način pomognem ljudima...

– Znam, znam, gospodine pukovniče, nije ni vama lako, ali ima li smisla sada odugovlačiti? Hoćete li mi konačno reći zašto ste me zapravo pozvali?

Pukovnik je doista odugovlačio, kao i uvijek u ovakvim prigodama, zato su mu njezine riječi bile dobrodošle te pozove gospođu u prostoriju u kojoj su se nalazili zemni ostaci strijeljanih branitelja koje su jučer pronašli u jednoj od grobnica na vukovarskom području. Došavši do dugačkog drvenog stola na kojemu su bile položene crne plastične vreće, u kojima su se nalazile kosti ubijenih branitelja, pukovnik se obrati gospođi:

– Mislim, gospođo, da je potrebno da ovo vidite.

Žena priđe bliže, a pukovnik joj stišanim glasom reče:

– Evo, to su sitnice koje smo pronašli uz tijelo ove osobe, a to je i razlog zašto smo vas zapravo pozvali.

Na hrpici sitnica uz crnu plastičnu vreću, kakve je već mnogo puta prije vidjela, isticalo se malo ogledalce. Bljesak ogledalca, koje je bilo položeno na vrhu hrpice raznih stvarčica, privuče njezinu pozornost te ga drhtavom rukom primi i prinese bliže k sebi. U zrcalu na trenutak ugleda lice svoga supruga na isti način kao prošle noći, kad se naglo probudila, te u ogledalu na zidu u spavaćoj sobi ugledala lice svoga Ante. Drugom rukom prekrije ogledalce te ga prinese na grudi kao da ga želi zagrliti i zaštititi. Pukovnik osjeti njezinu potresenost, jer odjednom je bila izvan sebe, nije znala kamo bi gledala, oko nje se sve zaljulalo.

– Gospođo, što je bilo, što se dogodilo? – upita pukovnik misleći da je primijetila fotografiju na drugoj strani ogledala.

– Ništa, ništa, sve je u redu. Učinilo mi se da sam... ali nije to prvi put – uznemireno uzvrati žena te okrene ogledalce na drugu stranu i, ugledavši svoju fotografiju, vrisne tako jako da je pukovnik ostao bez riječi. Kad se pribrala, žena kroz plač reče:

– Bože moj, ne, nije moguće, nije moguće...

Jecajući, desnom rukom je ponovno na grudi naslonila ogledalce, a lijevu ruku nasloni na plastičnu vreću, u kojoj su bili posmrtni ostaci njezina muža. Pukovnik je strpljivo čekao da se žena smiri, da prestane plakati i, kad je osjetio trenutak da može nešto reći, s potrebnom pažnjom primijeti:

– Gospođo, znam da će vas zanimati pojedinosti u vezi s ovim ogledalcem na temelju kojega smo i utvrdili da pripada osobi čiji su zemni ostaci tu, pored vas. Naime, ogledalce smo pronašli među prstima njegove desne šake, te smo zaključili da ga je držao u ruci kad su ga strijeljali. Naravno, gospođo, još ćemo morati obaviti neke analize radi konačne identifikacije, ali ovo ogledalce s vašom fotografijom upućuje nas na pravi put. Eto, gospođo, mi smo za danas završili, a vi, ako sutra možete, bilo bi dobro da ponovno svratite do nas jer ćemo do tada znati konačno i sigurno sve što je potrebno i što vas zanima. Oprostite, ali ja sada moram dalje s poslom. Do viđenja i držite se!

– Da se držim? Za što da se držim? Lako je vama reći, ali molim vas, kao Boga vas molim, kako to reći mome sinu, kako ću to objasniti mome Domagoju?

Pukovnik nije niti pokušao odgovoriti na njezino pitanje, jer to i nije bilo pitanje upućeno njemu, niti je žena očekivala odgovor. Nježno ju je uhvatio pod ruku i ispratio do vrata.

Čim je žena izašla na ulicu i ugledala prvog prolaznika, htjela ga je zaustaviti i reći mu što se dogodilo, ali odustala je. Ljudi su pokraj nje prolazili poput vode koja teče, poput vjetra te pomisli da li je moguće da su svi tako bezosjećajni, je li moguće da nitko od njih ne opaža što se njoj zapravo dogodilo. Uto se sjeti da je večeras u prostoru njezina doma čeka susret sa sinom, kojemu mora reći da njegov otac više nije „nestali", nego da je umro. Na tu pomisao krv joj se sledila u žilama. Hodala je prema svojoj kući i ne znajući da hoda i, kad je stigla, otvorila vrata i ušla u stan, osjeti olakšanje što Domagoj još nije kod kuće, jer još nije bila pripravna za razgovor s njim. Ponadala se da će do njegova povratka kući pronaći način i snage da mu kaže bolnu istinu. Nasumce je počela ulaziti u prostorije bez nekog cilja i gdje god je ušla, sve joj bilo strano i hladno, čak i stvari što ih je s radošću kupovala zajedno sa svojim mužem kao da prvi put vidi, kao da ih je netko drugi postavio na to mjesto. Sve što je u tim trenucima proživljavala, sve slike, sjećanja i osjećaji u svijesti su joj se javljali kao trenutačni bljeskovi, trajali samo časak, ali tako su bili snažni i duboki da joj se činilo da traju dugo i da ne će izdržati, jer bol joj je razdirala dušu. Sinu joj misao da se takvo stanje javlja kod ljudi pred smrt te pomisli da i ona može svakog trenutka umrijeti. Osjetivši da tone u mrak, u ponor, jedva čujno izusti: „Bože moj, pomozi mi!" U taj čas, kao iz dubine ponora, javi se tihi, poznati joj glas, molitva koju je njezin suprug svake noći prije spavanja molio: „Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi...." Glas je bivao sve jači, a s njim se javljao i tračak svjetlosti. U molitvi koja se pojačavala prepozna glas svoga supruga. Zadrhtala je od te iznenadne spoznaje i u tom trenutku preplavi je jaka svjetlost da je morala oči prekriti rukama. Sve je trajalo kao treptaj oka i u tom časovitom bljesku svjetlosti ugleda lik anđela, koji joj se u posljednje vrijeme redovito javljao u njezinim teškim snovima. Anđeo joj se osmjehnuo i nestao. U sobi je vladala gluha tišina, sve stvari oko sebe sada je gledala drugim očima, sve joj ponovno postade obično i poznato, uminula je i bol koja joj razdirala dušu. Budući da je po prirodi bila vedre naravi i da je u teškim trenucima često nalazila razloge za nadu i utjehu, i sada osjeti da je najbolje požuriti u kuhinju, raditi najobičnije poslove te pripremiti večeru za sina, koji je svakog trenutka trebao stići. S posebnim užitkom oprala je suđe i dala se na pripremanje večere. Kad je završila posao, htjede sjesti da se malo odmori, ali u tom trenutku začuje zvonce. Požuri k vratima, otvori i ugledavši Domagoja, zagrli ga i tako izljubi da se Domagoj začudio te upita majku:

– Mama, Što se dogodilo? Pa nije mi danas rođendan!

– Nije, sine, znam, nije ti rođendan. Sada lijepo spremi knjige, presvuci se i dođi k meni za stol. Majka će ti sve objasniti.

Kada su sjeli za stol, dugo su razgovarali. Mariji je najteže bilo odgovarati na Domagojeva pitanja, koja je on s pravom postavljao. Bol koju je majka u razgovoru sa sinom osjećala može podnijeti samo majčina ljubav. Te noći u njihovu domu vladala je sveta tišina u kojoj su bol i ljubav bili jedno. Njezin život od toga dana tekao je poput života mnogih žena koje su u ratu ostale bez svojih najdražih i nitko osim njezinih najboljih prijateljica nije znao da je ona žena s ranjenom dušom, koja na slabašnim ramenima nosi teški križ. Tko je gledao srcem, mogao je primijetiti oko nje blagu svjetlost. Bilo je to svjetlo njezine ljubavi prema pokojnom suprugu, koja se nije gasila i koja joj je pomagala nositi križ.

krađa
Uhvaćen na djelu
Postavio kameru kako bi otkrio tko mu krade stvari iz ulaza, ali ovog lopova nije očekivao
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.