Naslovnica Kultura Knjige

44. priča: Ratko Cvetnić: Provincija zimi

Na Josipov nagovor Krišković, gimnazijski profesor kojeg je rutina već načela, preuzeo je vođenje laičke tribine u prijateljevoj novozagrebačkoj župi. Naravno, znao je da su tribine tek paravan za okupljanje neudatih i rasparenih župljana
07. ožujka 2011. u 10:38 0 komentara 22 prikaza
Ratko Cvetnić
Foto: arhiva VL

Krišković u G-u provede tek nekoliko dana oko Božića. U kući živi još jedino obudovjela teta, a s njom je iz godine u godinu sve teže. Usprkos hladnoći, Krišković poslijepodneva uglavnom provodi vani, u šetnji s tetinim živahnim i priglupim seterom Alfijem; grije ga pljoska domaće rakije, ali prije svega pomisao na skori susret s gospođicom Roje i jedva čeka povratak u Zagreb.

- Čudo jedno kako čovjek može zamrziti svoju rodnu kuću i zavičaj – spomenuo je nedavno prijatelju Josipu, magistru teologije, s kojim je prije dvadesetak godina, u grupi pupajućih srednjoškolaca, napustio taj pospani grad.

– Nemoj tako, Kriško. Napustili smo ga u potrazi za nekom živom zajednicom – odgovara Josip režući špek svojim bucmastim ručicama – pa smo ponešto i našli, svaki u skladu sa svojim poslanjem. A koje je tvoje?

Na Josipov nagovor Krišković, gimnazijski profesor kojeg je rutina već načela, preuzeo je vođenje laičke tribine u prijateljevoj novozagrebačkoj župi. Naravno, znao je da su tribine tek paravan za okupljanje neudatih i rasparenih župljana, skupni blind date iz kojega kao voditelj nipošto nije izuzet (dapače), ali mu nije zamjerio tu profesionalnu lukavštinu. Otvarajući utorkom nakon večernje mise najšira moguća vrata temama koje su tištile samce, Krišković je svojoj seriji predavanja dao naslov „Filozofija i religija“. Poslije tribine žar male zajednice selio se preko puta, u kafić “K zvonu”, ali Krišković u zadnje vrijeme dosta manevrira kako bi nastavak večeri rezervirao samo za sebe i visoku brinetu iz zadnjeg reda.

Primijetio ju je još prošle zime, jedne večeri u kapelici, kad se spustila na klecalo pred oltarom bočne lađe.

– Vidi je kako samo... kleči – promrmljao je u bradu gledajući gipko tijelo i sve te duge morlačke poluge presavinute na klecalu. A kad se nekoliko dana kasnije nenadano pojavila na tribini, učinilo mu se da čuje onaj unutarnji glas koji dva-tri puta u životu šapne: “To je to.”

Šetali su, Alfi i on, zametenim sjenokošama izvan gradića. Tu negdje ispod snijega bila je staza kojom dječaci, s ribičkim štapom i sakom na ramenu, ljeti odlaze na rijeku. Gazeći kroz snijeg, zamišljao je gospođicu Roje kako sada sjedi u prisnome okružju svoje obitelji, u toplini nekoga srednjodalmatinskog tinela. Bila je apsolventica kemije, nikad se nije uključivala u raspravu, tek bi ponekad nešto zapisala u mali notes.

– Što ste mislili pod time da ne možemo dva puta stati u istu rijeku? – upitala ga je jednom kad su ostali sami u “Zvonu”.

– Heraklit, otac dijalektike. Znači da je mijena naša jedina konstanta. Ili, ako hoćete, da nam je svaka propuštena prilika ujedno i zadnja.

Kad god bi se okrenula da pogledom potraži konobara (inzistirala je da sama plati svoj sok od brusnice), Krišković je nastojao uhvatiti obrise njena izdašnog poprsja koje bi se u laganoj rotaciji torza načas ocrtalo u kontrasvjetlu.

Velečasni Josip svojom je pomalo hermafroditskom pojavom djelovao u isto vrijeme dobronamjerno i opominjuće. Sad je vrtio glavom.

– Okani se te cure, Kriško. Imaš ovdje fertilnih samica koje su ti generacijski mnogo bliže. Pa ona je gotovo dvostruko mlađa od tebe.

– Znam, Joso, znam. Ali se nadam da je razlika u godinama još uvijek manja od razlike u spolu.

Ponovio je ovu dosjetku pred njom, jednom kad je s negodovanjem prokomentirala reportažu o vjenčanju ostarjelog poduzetnika i neke starlete. Pogledala ga je nabravši čelo.

– Ne razumijem... kako to mislite?

Jedna stvar ga je ipak gonila na oprez. Primijetio je, više s nekim neraspoloženjem, nego čuđenjem, potpuno odsustvo seksualnih signala s njene strane; čak i onih sasvim nesvjesnih. Nikakve putenosti, pa ni najnevinije, koja proistječe iz puke želje da se sugovorniku dopadneš bez obzira na moguće spolne transakcije. I odjeću je birala tako da prikrije upravo ono što bi svaka druga istaknula, a tih je detalja kod apsolventice kemije bilo podosta, uključujući prije svega njenu – kako je prosvjetarski, ispod oka, procijenio – solidnu četvorku. Razmišljao je: ako čovjek prione uz svoju ženu, u biblijskome smislu, dolaze li stvari na svoje mjesto?

– Na što vas podsjeća naš pomoćni župnik? – upita je iznenada jedne večeri u “Zvonu“.

– Velečasni Josip? Kako mislite “na što podsjeća“? Pa, on je svećenik, ne znam na što bi....

Zaustavi je pokretom ruke.

– Na teletabisa, kolegice. Zar ne?

Pri tome ju je motrio, oprezno proučavajući učinak vlastitih riječi. To je, ako znate, onaj pogled Toma Hanksa iz uvodnih sekvenci „Ladykillersa“. Bio je svjestan da hoda po samom rubu blasfemije pa ga nije začudilo što se zbunila.

– Pa, stvarno ne znam. Ne gledam ga kao... muškarca.

– On izgleda kao teletabis, njegova seksualnost je seksualnost teletabisa. Vidite, kolegice, da naš magistar iz sekundarnih izvora nije saznao da postoji nešto takvo kao što je ljudska spolnost, samome mu to nikad ne bi palo na pamet. Ali, upravo zato njegov je unutarnji svijet u ravnoteži i ništa ne remeti ozbiljno poslanje kojim je zaokupljen. Međutim – Tom Hanks joj natoči sok od brusnice do samog ruba čaše – ako se teletabis nastani u tijelu koje mu generički ne pripada, onda imamo problem.

«Kad se priroda šali», htio je dodati, «te su šale u pravilu okrutne.»

Odlučio je: čim se vrate u Zagreb, prijeći će na stvar. Zaprosit će je. Pas je zastao u snijegu, podigavši njušku prema istoku s kojeg je noć kao tamni valjak nadirala ravnicom. Ovdje je snijeg sezao gotovo do koljena pa je Krišković, okrenuvši se u mjestu, odlučio požuriti natrag kući. Nabadajući u povratku rupe što su ga njegove teške čizme netom bile utisnule u snijeg, pokušavao je zadržati ravnotežu dok se točkasta linija pred njim već gubila u sumraku.

– Kao da obuvam vlastite tragove – pomisli.

Kad je zaškripalo, učinilo mu se da zvuk dolazi negdje iz daljine, s vjetrom koji je na trenutke propuhivao od šume, ali onda je prasak, nalik lomljavi gomile sitnih daščica, došao upravo ispod njega i shvatio je kako sasvim doslovno, fizički, propada kroz taj zvuk, kroz razlomljene fasete leda, u rijeku koja se pritajila negdje ispod snježne kore svijeta.

U situaciji koja objektivno jest bila kritična Krišković je zadržao prisutnost duha. Ne mislimo ovdje na duh akcije (taj više priliči uzbuđenom Alfiju), nego imamo u vidu onaj duh za koji bi se, pod pretpostavkom određene poetičke slobode, moglo reći da sinoptički lebdi nad vodama. Naime Kriškoviću, koji je, osim svega, neplivač, iz sekundarnih je izvora poznato da čovjeku u smrtnoj opasnosti čitav život preleti pred očima. Taj se fenomen u njegovoj mašti davno spojio s jednom djetinjom, gotovo arhetipskom slikom: noćni ekspres, kad sa svojim osvijetljenim prozorima, u trenu protutnji kroz onu jadnu G-sku željezničku postaju. Ali, eto, taj život stoji sad pred njim kao jedna jedina ravnodušna slika.

– Pa ta će me provincija na kraju progutati! Ovdje je sve toliko nepokretno da moraš paziti čak i na to da ne staneš u istu rijeku! Sve jalovo i ukočeno, pa čak – učini mu se dok ga je ledeni obruč već stezao oko prsa – pa čak ni vrijeme ovdje kao da ne prolazi.

Doista, u mutnom krajoliku zimskog predvečerja sve je bilo smrznuto i nepomično, tek jedan crvenkastosmeđi pas kvario je tu mrtvu sliku izbezumljeno lajući iznad rupe u ledu.

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.