Naslovnica Kultura Knjige

41. priča: Jozo Vrkić: Voda

U noćnoj tišini samo jedan auto oko kuće zavija poput vuka. Vani je mrkli mrak, a u kući žmirka svijeća.
19. siječnja 2013. u 12:15 1 komentara 61 prikaza
'OLYMPUS DIGITAL CAMERA'
Foto: ''

U noćnoj tišini samo jedan auto oko kuće zavija poput vuka. Vani je mrkli mrak, a u kući žmirka svijeća. Utrnula bi se i ona da žena ne gleda na zidni kalendar. I staro i mlado pozaspalo ne misleći o danima, ali Cvita broji dane otkad muža nema. Eh, ondje gdje je bilo ognjište, kad je Ivan otišao u Njemačku, sad je slavina za vodu.

Uto o prozor netko pokuca. Ženi se srce uskuca, ali nazre susjedovu glavu:

– Ajde đavlu, Mate, pripa si me! Uvik se prenen da nije Ivan banija.

– Ali nisi auto čula...?

– Ako si se, Mate, doša rugat...

– Šta ćeš mi dat za dobar glas? Dolazi ti Ivan!

– Kako ti znaš, a ja ne znan?

– Sve ja znan... – izgubi se susjedova glava, čuo se samo njegov glas.

A dok muž s njim brblja, njoj je sekunda kao godina. Kune susjeda: \"Usta mu se na zateljak zavratila!\" Popravlja rubac i čeka da Mate izbljezgari: \"Dabogda mu se resica osušila!\"

– Doša ti još jedno dite načinit! Znan ja, tamo unda imate veći doplatak. Ajde, samo nemoj zanemarit kuću pa dičje novce utrošit na tuđe žene! Ima slučajeva...

Žena čeka sklopljenih ruku:

– Izgadit će mi radost! – govori sa sobom, mjesto s mužem.

– Mate, proklet bija kud odija! Šta s njin Ivan govori o ludostima? To mu je dražje?! Gospe moja... zašto neman snage poletit mu u zagrljaj? Bojin se pogrišit!

Napokon Ivan uđe s kovčezima u svoju kuću. Videći ga u odijelu, Cvita se opet pokoleba. Ne pade mu u zagrljaj, nego ga poljubi u bradu. Ivan ne uzvrati poljubac jer mu pogled pade na slavinu.

– Aaa! - zadovoljno će.

– Barem ću se, nakon puta, oprat ka čovik

– Špina nije još propišala! – žena rekla.

– Zašto nije? Šta ja šajen marke za babino brašno! U što se to troši? Kojega đavla radi ćaća? Pije li još? Da ti to ne smičeš na dicu?

– Mužu moj! – Cvita će molećivo.

– Di je voda?

– Evo, donit ću ti iz čatrnje! Baš je jučer pala lipa kiša. Livala je tri sata ka iz kabla. Bolja voda nego sa Zvizde!

Žena izađe van s kablićem koji jekne kad njime zagrabi vodu. Dotle muž otvori jedan kovčeg, najprije izvuče tranzistor da vidi ima li signala. Dotrčala Cvita s vodom u kabliću i nadvirnula se nad kovčeg kao nad otvoren grob. Ivan je pogleda prijekorno pa se Cvita smela:

– Glavno da si, mužu moj, doša živ i zdrav!

Ženi dade neki šareni rubac: \"Ovo je za te!\" Dade joj neki kaput: \"I ovo!\" Cvita sve to primi bez riječi kao da joj daje ukopnu odjeću. Izvadi on i pleteninu koja zbuni Cvitu:

– Lipi crni matrijal... – učini joj se baš kao za ukop, ali muž doda: \"Ovo je za majku!\"

Cvita ze zbuni kad se pokaže pet bijelih najlonskih košulja:

– To je sigurno za ćaću!

– Šta će njemu najilonske košuje? – muž će preko volje pa izvadi iz kovčega džemperiće za djecu:

– Ovo je za maloga... ovo za malu! – te će ponosno.

– Vidiš kako oni imaju boje za mušku i za žensku dicu. Uču ji redu odmala. Zna Švabo!

Ženi u jednoj ruci visi crni kaput, u drugoj se objesilo pet bijelih košulja. Osmjeli se da iskuša sreću:

– Vala Bogu i svetomu Anti, ostat ćeš dugo, imat ćeš za pet svetaca!

Ne pročita mu ništa u očima jer Ivan izvuče zubnu četku. Nije znala bi li je prihvatila, kadli on procijedi kroza zube: \"To je za me!\" Zatim doda:

– Daj mi vodu!

Žena krikne:

– Ovo je nika nosila!

Krikne kad je otkrila šupalj džep na kaputu.

– Nu – muž razvrne džep.

– Tuđe oderčine – gotovo proplače.

– Vidiš da si se zamislija!

– Kako se ne bi zamislija... da se to moglo Švabi dogodit?! – a onda je strogo ukori:

– Reka san ti vodu!

Žena mu dade pun lavor vode.

– Nisan prase! – zamaše muž četkicom za zube.

– Uzmi tu bukicu!... Liji mi!

Crvenom plastičnom posudicom, koju je muž donio, žena stane lijevati vodu na žutu četkicu, ali ne zna odmjeriti mlaz.

– Jače!... Ne sad!... – prestade mu odjednom lijevati na četku.

– Šta ti je smišno?

– Kako bi ta bukica... bila lipa dici za mliko!

– Daj vamo! – istrgne joj bukicu iz ruku.

– Lagala si da je pala kiša...

– Di ću Bogu lagat, Ivane moj!

– Nije isprala. Vidi gljisticu! Šta ne mećete prašak u vodu. Jesan li pisa?!

Ode šutke k postelji. Žena s lavorom za njim. U tišini se javi neka noćna životinja.

– Šta je ono? – muž pita.

– Zviri se tražu...

Ženi on okrene leđa. Cvita se okretala dok je nije uspavala noćna životinja. A kad je zora zarudila, žena napipa praznu postelju:

– Ajme meni... Jesan li sanjala?... Nisan, tepla je posteja... Doša je Ivan! Bit će bija umoran... – stidljivo sebi izgovorila pa čeznutljivo pogleda kroz prozor.

– Iša je vidit bukve! Sića li se sad kako san se sakrila pod kaput, legla u brazdu kad je on dolazija biciklon? Stidila se, a samo njegova! Jesan bila luda!

Svjetlo mlazne u kuću i zateče ukućane oko stola s darovima. Ivanov otac oblači neku šarenu košulju od flanela. Za zidom se čuju dječji glasovi: \"Ćaća!... Doša je ćaća!... Ima li šeširić?\" Cvita pronese lavor pun vode.

– Nisi ga primamila... – starac promrmlja.

– Ali nisi... – starica se zamislila nad crnim platnom pa se iz crnih mislî prenula.

– Šta ne reče kad će doć? – majka će jakim glasom neka čuje i starac.

– Da se žena lipo uredi, odmori... Banu ka Turci na Velu priviju!

U tišini otac svlači košulju, majka zamata crno platno, kroz vrata proviruju dječje glavice, a Cvita iznese lavor vode, upravo kad je sunce izašlo iza vrha. Prije negoli je izlila vodu, začuje Matu kako s Ivanom brblja:

– Ej, Ivane, ostaješ li dugo?... Znan, šta ćeš doma? Razumin te... – smije se – opremija si posal! Bit ćeš iša gledat di smo pekli kukuruz! Glad očiju nema niti \'ranu bira. Sićaš li se kad bi obnoć iz zemje isprpali simene kumpire? Doma peci!... Kad ćete se vi počet vraćat? Ne moreš zaboravit svoj kraj! Sve se more, ali to nikad!

Cvita začuje kćerkicu: \"Eno niki čovik!\", a mali stariji viče na nju: \"To nan je ćaća!\" Žena se malo zasmije izlivši vodu iz lavora: \"Smijen se od sve muke!\", a onda uzdahne kad je voda pljusnula na crljenicu, kao na staru krv:

– Nije ova voda zagađena, nego će sve zagadit Mate... Voda je čista ka suza!

Ivanov auto zavije poput vuka koji je naklao ovcu pa bježi u planinu. Ivan ode bez pozdrava, a ne pozdravi ni truba od auta.

Žena nijemom zanijemila. Progovorila tek samoj sebi drugo jutro kad se iz crljenice rascvao bijeli cvijet. Nije znala je li to božanski znak ili poljski slak, čijim je dlanastim listovima, kao svojim dlanovima, blažila djeci ranicu od paukova ugriza. U rano popodne već je ocvao i na mjestu bijeloga cvijeta letio je bijeli leptir. Cvita povjeruje da se to traže dvije duše u prilici cvijeta i leptira, a obje djevičanski bijele.

  • EndemskaVrsta:

    A, kaj je ovo, zaboga?! Književnost??? Ranko Marinković se okreće u grobu!!!