Školski nadzornik došao je u Biskovac nakon petnaestak godina, u rano proljeće. Jabuke i kruške bile su u punom cvatu. Stajao je uspravno, promatrao ljude koji su nijemo stajali na autobusnoj stanici, pogledom kolao uokolo i gledao kamene kuće i male neostakljene prozore. Zagledao se u daljinu. Glavom je dirao obješeno pruće žalosne vrbe. Na glavi je imao crni šešir, a oko vrata svileni šal. U ruci je držao malen kožni kufer i kišobran. Šiljkom kišobrana po prašini je crtao oblake pune kiše. Svako malo iz džepića je na prsluku vadio srebrni lanac na kojem je visio okrugli sat, s pomnjom otvarao gravirani poklopac i gledao koliko je sati, a potom bi se useknuo. Kao struja kroz glavu mu prolete sve slike iz rata a pred očima kao u filmu prikaza mu se selo kako noću spaljeno gori. Spavao je u učiteljevoj kući, cijelu ga je noć mučila nesanica i žeđ, koju je tažio čajem od gloginja. Tlapio je divlje orašine.
I selo je spavalo, na nebu je bilo puno zvijezda, samo je ćuk ćukao na trepetljici, a u zoru je nadzornika iza sna budilo kukurijekanje pijevaca i metalne budilice koje su radnici navijali za prvu smjenu. Ujutro mu na pamet dođe i Marta i knjiga koju je one ratne godine držala u ruci, kojoj naslov nije znao, i probudi se čežnja da je posjeti. I njezinu su kuću u ratu zapalili, možda je u vatri izgorjela i knjiga u koju je onako svetački buljila, s njom i divlji cvijet ruže kojim je bilježila pročitane stranice.
Nakon rata, Marta se zaposlila u tvornici konca; svaki je dan autobusom putovala na posao. Radila je u tri smjene za strojem engleske proizvodnje, koji je engleska vlada dala kao pomoć tom nerazvijenom kraju. Priča se da su njezini prsti bili najspretniji i da je prela najfinije niti konca koje su se izvozile na zapadno tržište.
Kao udovica, među radnicama koje su sve bile odjevene u plave mantile bila je najprivlačnija. Poglavito joj je bio privlačan hod, koji je mamio poglede njezinih poslovođa i predradnika premda je bila obučena po biskovački. Završila je tromjesečni tečaj za prelca u Dugoj Resi, a ipak je u vrijeme privredne i društvene reforme proglašena tehnološkim viškom jer nije bila partijka.
Nakon otkaza, Marta je u Biskovcu počela uzgajati dudove svilce. Za svilaricu se brzo pročulo u primorju, po otocima, čak i u Konavlima. Za njezine svilene niti, duge i po nekoliko kilometara, obojene u crveno, žuto i crno, počeli su se interesirati i neki ženski samostani po Italiji. Tangu je pravila od kore jabuke, kruške, šljive, jasena i hrasta, a poslije ju je od švercera nabavljala iz Turske, u papirnatim vrećicama.
Marta je dudova jajašca grijala na grudima, dojkama. Nakon toga izlegle bi se dlakave gusjenice koje bi hranila mladim lišćem bijeloga duda. Gusjenice bi danonoćno grickale lišće i nekoliko puta mijenjale svlak. Kada bi prestale brstiti, Marta je znala da je došlo vrijeme zapredanja. Tada bi ih stavila na dudove ili brezove grančice ili u male kućice od slame. Zapredanje gusjenica za nju je bila prava svečanost. Pjegave bi gusjenice neprestance, kao radilice, glavom radile pokrete u obliku položene osmice i u navojima se omatale svilenim nitima. Znalo se dogoditi da bi se nekoliko gusjenica zaprelo u grozdasto klupko, kao divlji prelci, što je pravo čudo. Bojeći se da iz zapredenih kukuljica ne izmile leptiri, Marta bi ih nakon desetak dana usmrćivala u vrućoj vodi. Neke je pak ostavljala za rasplod i iz njih bi se izlegli leptiri. U malim svilanama šibala ih je drenovim prućem i sirkovim metlicama, a potom je odmatala svilene niti i namatala ih na drvena navijala. Svilene je pletenice namakala u maslinovu ulju i sapunu da omekšaju.
Na dan nadzornikova dolaska, Božji blagoslov zapredenim kukuljicama prema Rimskom je obredniku udijelio biskovački kapelan.
– Bože, stvoritelju i upravitelju svih stvari, molimo te, dostoj se ovo sjeme svilenih buba svojom dobrostivošću blagosloviti, njegovati i množiti, a da sveti oltari tvoji, nakićeni njihovom pređom, i vjernici tvoji, sjajući se u njoj, svim srcem slave tebe kao djelitelja svih dobara – pobožno je molio don Anton.
Dok je on škropio male slamnate kućice blagoslovljenom vodom, Martine su bradavice lagano podizale zelenu svilenu košulju.
Ljeto je došlo i prošlo, i jesen, i zima, svi prođoše, ali bez kapi kiše. Travanj je. Golemo se sunce okotilo na istoku.
– Nije dobro da se dogodi da glog postane kralj stablima, da kralj postane samosilnik, ovo govorim da se ne bi dogodilo što se negdje dogodilo – prepričavao je nerazumljivo školski nadzornik Jotamovu basnu.
Đaci su samo mumljali i prstima čistili žute krmelje oko neispavanih očiju.
Nadzornik je s učiteljem razgledao malu izložbu slika i klimao glavom. Na slikama su ugljenom prikazane male kamene zapaljene kućice i popaljena kukuruzišta.
Učitelj je ispitivao hrvatski jezik, prirodu i društvo te geometriju, a nadzornik je za učiteljevim stolom pregledavao dnevnike rada, imenike i školske zadaće te nešto zapisivao tintnom olovkom u veliku crvenu bilježnicu na crte.
Odjednom izvuče školsku zadaćnicu i prozva učenika u trećoj klupi da pročita zadaću za koju je dobio pet. Naslov je glasio Ne boj se, nisi sama.
I dok hodaš noću sama ulicom, tu su tvoje misli i baršunasti nebeski svod posut svjetlucavim zvijezdama, i krvavi mjesec kojem ne možeš umaći, tu su sjene i ulične svjetiljke i čestice njihove narančasto-žute svjetlosti i zvuk koraka koji odzvanja praznom ulicom i pokazuje da nisi sama.
Tu su krupne kapi kiše, i meka trava okupana rosom, i siloviti vjetar, i gusto granje osamljenog drveća, i oštri bljeskovi munja i gromova. Tu su pravilne pahulje snijega i njima prekriveni krovovi, i tišina.
Tu je duboko, modro more, i brze vijugave rijeke, i nepregledne ravnice, i šumovite, visoke planine, i mračna noć, vještice i plašila.
U tišini, školski nadzornik odjednom izvadi mjedenu medalju što je visjela na džepnom satu i upita učenika u prvoj klupi:
– Tko je ovo?
– To je Frane Franić, splitski biskup, koji se na koncilu u Rimu bori za staroslavenski i narodni jezik u bogoslužju.
Na to nadzornik zakoluta očima i metne metalnu okruglu pločicu pred drugoga bezubog učenika i ponovi isto pitanje.
– To je Josip Broz Tito, kojemu je mati Marija, a otac Franjo.
Vani je kišilo, kiša je lijevala kao iz kabla. Jedna je učenica u zadnjoj klupi dobila prvu mjesečnicu.
Iz male drvene kućice koja je visjela na zidu provirila je patuljasta figura sa šarenim kišobranom koju su učenici prozvali Martom. Tako se nenadano Marta ponovno pojavi u potištenim nadzornikovim mislima. I prikaza mu se kao sveta slika, kojoj su pripisivali čudotvorne moći – u istjerivanju zlih duhova i anđela odmetnika. Govorili su nerazumljivim i nepoznatim jezicima i otkrivali daleke i tajne stvari – kako u knjižari na dnu jezera čavrljaju i jedu kukuružnjak i mladi sir.
S novog crkvenog zvonika čuo se brecaj zvona, a učitelj zatvorenih očiju samo utučeno reče:
– Ljudi uvijek umiru!
