Omer El Sharif – tako se predstavio tamnoputi gospodin članovima upravo pristigle mirovne misije; u tamnozelenoj maskirnoj uniformi simbolizira ponosnog vojnika svoje domovine Palestine, još uvijek nedefiniranih granica.
– Ja sam Vera – kazala sam, osjetivši toplinu dodira i egzotični miris njegove kože. Zahvaljujem Bogu što je uslišao molitvu moje majke – i poslao mi njega, pomislih.
Toliko toga čovjek ne očekuje, a ono ipak dođe; moraš samo čekati, strpljivo, u nadi oplemenjenoj mojom molitvom, govorila mi majka. Godinama sam priželjkivala: radost, žar ljubavi i želju za plodom novoga života, a mog zaručnika – niotkuda.
Crne vijesti iz svijeta učinile su čudo: odlučila sam krenuti put Istoka, u istinskoj i dubokoj nakani da pomognem nositi teret života ranjenom čovjeku, stanovniku Gaze. Bio je to osobit izazov za mene. Moj posao, posao slobodne umjetnice malo će pričekati, rekoh sebi, a majka je u molitvi utihnula.
Omer mi se svidio na prvi pogled, već u luci na obali Sredozemnog mora. Nisam mogla skrivati osjećaje; blistala sam poput sedamnaestogodišnjakinje koja se zaljubljuje u svog profesora. Ne hodaj po zvijezdama, siđi s oblaka, ta on je druge vjere, drukčije boje kože… govorili su mi oni kojima sam se povjeravala. Žena sam, i što mi se loše može dogoditi ako se zbližimo. Čekala sam i dočekala. Upornošću, prkoseći drugima i samoj sebi, zadobila sam njegovu pozornost.
Jedno pored drugoga, ušli smo jutros kroz ulazna vrata improvizirane bolnice – gotovo kao neznanci.
– Dobro jutro! – kažem svima.
Tek što sam pomirisala prvu jutarnju kavu, začuje se zvuk sirene. Svjetleće granate ponovo padaju na našu stranu. Nastade strka: ribari napuštaju svoje čamce, žene skupljaju djecu, ruše se tezge zatrpane voćem, a zreli plodovi kotrljaju se niz ulicu. Nakon dvodnevnog zatišja ponovno se čuje jauk, plač, a miris tamjana miješa se s mirisom krvi ranjenih i mrtvih.
Trčećim koracima unosimo ranjenike. Tamnoputi kirurg bori se za svaku sekundu života. Spretno mu dodajem skalpel, hvataljku, dren; trudim se u novom poslu iako su mi prisniji kistovi i boje koje me vjerno prate već pola života. Mučno mi je. Njegova blizina daje mi dodatnu snagu. Izdržat ću, iako se osjećam poput slabašnog mornara u borbi s valovima… Odjednom zatreperim zbog slučajnog dodira naših ruku. I njegov pogled sretne se s mojim. Zapljusne me val krvi po obrazima kao prošle noći kad bijasmo zagrljeni, on i ja, uzaludno čekajući san dočekasmo svjetlo novog dana.
Desetogodišnji brak sa Selmom, ženom čije ime znači – zdrava, svi ljubavni zagrljaji i milovanja, ne ostaviše traga na muškim dlanovima koje noćas osjetih na čvrstim oblinama svoga tijela. Te ruke tako su moćne, a istovremeno nježne i poželjne. Oslikavao je njima moje zrele, do tog trenutka nevine – tridesete. Jedina mi je želja ponovno upijati miris ulja s njegovih dlanova. Nezaboravna noć je iza nas. Jednu ruku položio je na moje čelo, molio me da kažem „da“, a u drugoj ruci čuvao je zlatni lanac očekujući moj potvrdni odgovor; bio je to obiteljski dar za mene. Voljenom čovjeku pristadoh biti kraljica njegova doma, spočitavajući si što prigrlih ženu koja mu podatno služi, rađa, odaje rasprema te svojoj katoličkoj obitelji učinih možda neoprostiv grijeh.
– Azra, zvat ću te Azra – reče.
Izraz njegova lica uvjerio me u potpunu iskrenost.
Voljela sam ga i mrzila istovremeno; ne pitajte zašto. Zadržavala sam smiješak na usnama samo u njegovoj blizini, njemu za ljubav.
– Otac me poučio kako prema ženama moram biti blag i pravedan, a one će to znati cijeniti – naglasio je.
Zašto kvari ovaj trenutak, pomislih, s malom dozom žuči na usnama.
– Poljubi me – kažem tek toliko da promijenim temu razgovora.
Zvrrrr... čujem telefon. Osjećam zabrinutost u boji njegovog glasa; možda je Selma…
– Hitan slučaj! – kaže i žurno ustaje: –Vidimo se...
– Čekat ću te – obećam.
Ostala sam skamenjena pokraj prozora.
Cvijet na našem prozoru zaklanja pogled na ulicu; između stakla i listova oleandra gledam ga kako se udaljava poznatim dijelom grada. Prepoznah luku. Sjetih se sumračnog jutra kad je kao domaćin poveo peteročlanu europsku delegaciju prema odredištu, u izbjeglički kamp gdje počinje naša mirovna misija. Čovjek u uniformi bio je kirurg i lokalni vođa palestinskog naroda u borbi za slobodu. Unatoč sivilu, prljavim zidovima, ostacima trulog voća pod nogama, odlučih prisvojiti sve što je njegovo: grad, ljude, djecu koja sa strahom gledaju u nebo na svaki zvuk aviona ili kamiona, njegove oči boje čokolade te grubi izraz lica koji se teško zaboravlja.
Stojim pokraj prozora iako je Omer daleko odmakao prema šatoru s ranjenicima, u noći, neočekivano.
Kidam latice oleandra. U igri ispadanja: voli, ne voli, voli, ne voli, otrovne latice odobravaju moje misli. Skupljam ih; samo one znaju tajnu želju moje duše: biti njegovom – jedinom izabranicom.
Kroz odškrinut prozor vjetar prožet mirisom limuna odnosi latice daleko od mene, daleko od zlobnice i bezbožnice anđeoskog lica, rekli bi danas moji u domovini.
Imam plan za ovu noć...
Mjesec ulazi; svojim svjetlom preko obilja detalja u sobi, oslikava razotkrivenu kožu moga tijela. Osluškujem i brojim otkucaje sata. Mojim bićem zaigra nemir. Pitam se: kad se dragi vrati, na koju će stranu krenuti, čiji će pokrivač odabrati – moj ili njezin. Želim odagnati bol uzrokovanu tim pitanjem. Gubim razum, a pod pritiskom emocija podliježe i posljednji ostatak dobra u meni. Počinjem mrziti njega, i ženu koju voli.
Drhtim od pomisli na budući događaj.
Moram iskoristiti vrijeme odsutnosti našega muškarca. Odabrala sam tehniku: letim odajama polugola, tražim rukavicu, kutiju, puno papira, krpu za brisanje... Ruka kao da nije moja; čupa, kida, grebe. Ne vidim najbolje. Palim novu svijeću i gledam svoju ruku. Kroz rukavicu kaplje krv pomiješana s vodom. Ostavljam tragove na podu, na platnu, na njezinom vratu, u kosi... Bit će dobro. Podižem ruku, a na licu joj mnogo ružnih ogrebotina. Usne su joj blijede, čak previše blijede. Jadna žena, pomislih, promatrajući Selmino tijelo bez duše.
Napokon izmorena, prošećem do prozora i natrag.
Pogled mi padne na svjetlost posljednje svijeće koja dogorijeva na podu. Vosak utone u ništavilo, plamen se posve ugasi; nastade mrkli mrak i bolesna tišina.
Oči mi bijahu zelene, zatim žute, pa voštanobijele.
Ne mogu usnuti, brojim minute, preklinjem sate; čekat ću ga, odlučna sam. Obuze me san, ali ne zadugo. Ranojutarnje sunce prekida tanku nit moga sna.
Budim se prljavih ruku. Sve me boli. Vapeći za gutljajem vode, osjećam pritisak u prsima, gušenje, mučninu. Otvaram oči i zazirem od pogleda na predmete oko sebe; tu su kistovi žedni vode, prosute boje, zgužvani papir, svilena košulja, a na slikarskom platnu – prizor žene pogođene granatom, s cvijetom jasmina pokraj ruke, zaogrnute bijelim plaštem i krvlju zamrljanom kosom, jedva prepoznatljivog lica... Na dnevnom svjetlu još bolje vidim: blijede su joj usne – nedostaje na njima crvene boje.
Ležim razgolićena, sklupčana na podu pokraj slikarskog stalka smiješeći se poput djeteta kad se smiješi željenoj igrački.
