Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

1. priča: Josip Danolić: Don Lukin molitvenik

Na zemljanom gumnu utabanom crljenicom plameni su jezici progutali pune bisage knjiga tek omašćenih u Mlecima. Iz svijetnjaka su vrcale iskre, a lebdeća slova osvjetljavala su nebo nad Biskovcem
07. travnja 2012. u 13:35 0 komentara 52 prikaza
Josip Danolić
Foto: arhiva VL

Svakoga se mladog petka u snu Vida Pogačića ponavljaju riječi splitskoga nadbiskupa Ivana Luke, koje je taj izgovorio one daleke godine kada je u rujnu pohodio Biskovac i tom prilikom posvetio crkvu i glavni oltar.

“Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu prepoznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga trga grožđe”, propovijedao je splitski nadbiskup.

U Biskovcu su Pogačići imali pčele i svilene bube. Od pčelinjeg su saća pravili svijeće voštanice, koje su se kupovale ne samo po Dalmatinskoj zagori nego i po primorju i otocima. U crkvama su sveti oltari bili okićeni dudovom svilenom pređom. Vid Pogačić bolovao je od crne žuči, a otkad je ostao bez posla, stalno govori u bunilu, nerazumljivim i nepoznatim jezikom. Na mladi je četvrtak sanjao da su se uoči biskupova dolaska u Biskovac pojavili skakavci u velikim rojevima i da su pojeli sve što je bilo zeleno. Navališe goveđi i konjski obadi, kojih ženke sišu krv stoci i ljudima.

U nekoliko su dana ispijuckali sok iz punih grožđanih bobica te obrstili vinograde i polomili i ogulili smokve. Poharali su polja koja su bila puna pšenice, ječma i prosa. Konoplja i jarog lana. Ni zrno raži nije ostalo pticama. Proljeće je bilo kišovito, a daždilo je kao nikada do tada. Dolje je tekla glibuša sva obrasla trstikom, a na mladi petak, kao rijeka potištenom Vidu Pogačiću na san dođe don Lucze Terzicha eshatološki molitvenik Pokrijepljenja umirućih. Svoje biskovačko podrijetlo don Luka, pop sv. Filipa Nerija, pisac i nakladnik, naglasio je na samoj naslovnici toga crnog malog librića.

Neko je vrijeme bio župnik u Kaštelima i u Gornjem Selu na otoku Šolti. Šoltani i danas prepričavaju don Lukine propovijedi o Bogu i dokazima za njegovo postojanje.

Zamislite, braćo i sestre u vjeri, govorio je don Luka gledajući u dlanove, da dvojica ribara prodaju na ribarnici pune kašete ribe koju su u zoru ulovili. Do njihove tezge dolazi zagrižena piljarica i počne gunđati kako je riba koju prodaju stara i pokvarena. Oni je kanu uvjeravati u suprotno, no ona je sve upornija i glasnija u kuđenju ribara i njihove robe. Ribari joj počnu pokazivati bistre oči i jako crvene škrge, što su sve, kako kažu, znakovi da je riba svježa. Drugim riječima, objašnjavao je don Luka, oni joj pokušavaju nešto dokazati zato što im ona ne vjeruje. Njih dvojica pak u isto vrijeme jedan drugome ne moraju dokazivati ništa: oni su, naime, već uvjereni da je riba svježa, dapače, oni to znaju jer su je samo prije svega nekoliko sati u mreži izvadili iz mora. Draga braćo i sestre, ponavljao je don Luka, sklapajući ruke, bit će da je slično i s dokazima o postojanju Boga. Onima koji u njega vjeruju, kao ovoj dvojici ribara, ništa ne treba dokazivati, a dokazi su namijenjeni onima koji u njega sumnjaju.

U Biskovcu je posjedovao veliku podvornicu i mlinicu na Cetini, koju je podigao, kako piše u oporuci, s velikim trudom i troškom nakon što je staru mlinicu i sve što je u njoj bilo odnijela nabujala rijeka. Vodena bujica sa sobom je odnijela žlijeb od jelovine i stupu na kojoj se stupao lan, a od lanena platna šivale su se ženske noćne košulje, urešene velikim zelenim i ljubičastim cvjetovima.

Oporukom je mlinicu ostavio sinovcima i splitskim filipinima. Pričaju da su na njegovoj podvornici rasle velike i sočne dinje i lubenice, koje su ljeti splitskim dominikankama tažile žeđ. Na njoj je sadio bijeli i crveni luk, ljutiku i kupus. Zasadio je nekoliko stabala duda, bajama, oraha, šljiva i višnja. Podigao je i maslinik, koji nije rađao pa je ulje za posljednje pomazanje nabavljao na Šolti. U košnicama je bilo puno meda, koji je cijedio iz saća kada bi preselio pčele u drvena ulišta, a od voska pravio voštanice. U gajevima su rasle divlje kruške i rašeljke.

Don Lukin molitvenik bio je omiljen među narodom i svećenstvom. Poglavito blagoslovi: vina, kruha, vode, soli, trave, sjemenja i usjeva, knjižnica, škola, lađa, bolesnika i djece. U sadržaju je i obred kojim se zaklinju opsjednuti zlim duhom i zaklinjanje protiv sotone i anđela odmetnika. Vlasti su zabranile taj molitvenik i proglasile ga praznovjernim te naredile da se svi primjerci unište i spale.

Na zemljanom gumnu utabanom crljenicom plameni su jezici progutali pune bisage knjiga tek omašćenih u Mlecima. Iz svijetnjaka su vrcale iskre, a lebdeća slova osvjetljavala su nebo nad Biskovcem. Stup dima dizao se uvis i jednostavno nestajao, podsjećajući na ovozemaljski život i zemaljsku slavu, i na sve ono što je prolazno. “Bože, zašto dimiš gnjevom na ovce paše svoje?” – citirajući psalmista promuca raširenih očiju don Lukin sinovac, gimnazijski dijak. U svojim je molitvama don Luka najviše molio protiv potresa, oskudice i gladi, pomora i kuge, rata, groma i zla vremena, kostobolje, protiv neplodnosti žena i svake nevolje, molio je za blaženu smrt, kišu, lijepo vrijeme; uvijek je to činio zavjetno, sa štapom i krunicom, odjeven u kratku bijelu haljinu i štolu ljubičaste boje. Kada bi odijevao misnu odjeću, poluglasno bi molio: “Odjeni me, Gospodine, u odjeću spasenja i haljinu radosti, i dalmatikom pravde ogrći me u vijeke.” Pritom je objašnjavao da je dalmatika odjevni predmet ilirskih stočara te da ilirska riječ delm znači ovca. Mnogi su putovi i šumske staze prema toj riječi dobili naziv Ovčarski ili Čobanski put.

Na mladu je subotu Vid Pogačić bezvoljno tlapio da je došao biskupov izaslanik, vlč. Anđelo, na konju Riđanu u Biskovac. Na glavi je imao crni šešir, a u ruci don Lukin molitvenik. Dočekali su ga župnik don Nikola i kapelan don Anton s crkovinarima. Nakon triju nokturna došli su svi, mladi i stari, s okićenim zastavama i svetačkim pjesmama. Samo su gubavci ostali u šumi. Crkvena su zvona slavila, a čula su se i zvona s okolnih crkvica, Sv. Marte i Marije i Sv. Roka, zaštitnika gubavaca.

Svi su u rukama imali upaljene voštane svjećice. Biskupov je delegat bio u bijeloj lanenoj košulji koja je sezala do koljena. Njezini široki i nabrani rukavi, kao i rubovi, bili su urešeni čipkama. Preko širokih biskupovih ramena visjela je ljubičasta štola, ukrašena s tri križića: jedan na vratu, a po jedan na svakome kraju.

Biskovčanke, zavijene u crno i pokrivene škapularima te opasane crvenim pojasima, molile su litanije Svih svetih da njihova polja i njive skakavci ostave u miru i da odu u ponore. Muškarci su bili nijemi i zabezeknuti, samo su nešto mrmljali i potiho govorili nerazumljivim jezikom, zagledani u jata zlogodina.

Potom je slijedilo zaklinjanje iz don Lukina molitvenika: prečasni je don Anđelo nakon molitava zapovjedio skakavcima i svim drugim životinjama da odmah otiđu iz polja i s njiva, i da više ne prebivaju u njima, nego da prijeđu u ona mjesta u kojima neće moći nikomu nauditi.

“Proklinjem vas od strane Boga svemogućega i svega nebeskog dvora i svete Crkve Božje, da budete prokleti kud god pođete, i da se dan na dan sami skončate i umanjite; ne bilo vam nigdje traga, osim koliko je potrebno za zdravlje i potrebe ljudima. To se udostojao podijeliti onaj koji će suditi žive i mrtve i svijet ognjem”, promuklim glasom izmoli biskupov izaslanik, a potom poškropi blagoslovljenom vodom, moleći na staroslavenskom. Na desnoj ruci sjajio se zlatni prsten s kamenom.

Kada je odlazio, darovali su ga kabanicom od finoga sukna. Narod je stajao ničice, s raširenim rukama. Sa zapada počne puhati povjetarac, a potom olujni vjetar, koji u jatima pokupi skakavce i odnese ih u oblacima. Sklupčane gusjenice odvaljale su se niz klanac u golubnjaču. A kada se smračilo, žene su prosijavale brašno te drvenim žlicama kuhale kašu u zemljanim loncima. Dim je izlazio iz tankih i visokih dimnjaka.

Vani je pljuštala kiša, kukuvija je hukala, a iz malih kamenih potleušica čuo se dječji kukurijekavac. Melankolično buncajući na mladu nedjelju, Vid je Pogačić govorio da je nebo puno zvijezda, koje je obasjavao mladi mjesec. U glavi kao zujavica vrtjela mu se priča kako je u Ljutoj dragi pao snijeg.

Dalmatinka je svirala za noćnu smjenu.

Bojanje stana
PROLJETNI RADOVI
Osnovni "šljakerski" pribor za ličenje zidova koji bi svi trebali imati doma
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.