U zemlji gdje su sve generacije u posljednjih sto godina proživjele nekakav rat, gledale kako se junaci rata jednakom brzinom dižu i ruše, gdje su ljudi stariji od 60 godina imali dokumente triju država i gdje ste za istu stvar u jednom trenutku mogli biti smaknuti, a u drugom postati predsjednikom države, takvom bi narodu trebalo dopustiti da bude krajnje oprezan i ciničan prema značaju i važnosti povijesti za aktualne živote njegovih pripadnika.
Taj cinizam narodi na ovim prostorima, iz socioloških razloga koji sada nisu tema, nisu razvili nego su, dapače, dopustili da im se povijest prvo svede na ravan najgoreg kiča te da im se potom utisne prvo u srca, a onda i u šake. Smiješno je kako danas ne možete u Saboru naći pet ljudi (iz različitih stranaka, pa čak i istih) koji će vam isto protumačiti neki zakon zapisan u Ustavu, a koliko li tek onda možemo vjerovati u interpretacije nekakvih spisa starih tisućama godina koje i ne može pročitati nitko do malog broja stručnjaka.
Ili koliko se može vjerovati da je povijest doista bila onakva kako je danas tumačimo, a većina toga što znamo o starim Grcima, Rimljanima, istočnjačkim kulturama i svemu ostalome zasniva se na tome što je netko rekao ili pretpostavio nakon što je pod naslagama zemlje iskopao neki vrč, metalni predmet, nečitak istrgani komad papira ili tkanine. Zato sam ugodno iznenađen da je Domagoj Burić, autor ambicioznog HTV-ova igrano-dokumentarnoga serijala “Ludi rimski carevi” na samom početku prve epizode napravio nešto što nećete često naći u emisijama takve vrste, a to je da se u startu ogradio napomenom da “povijest pišu pobjednici”.
Povijest ne pišu samo pobjednici - zahvaljujući u velikoj mjeri Hollywoodu većina danas vidi Grke isključivo kao zamišljene mislioce ili atlete, a stare Rimljane kao hedoniste i barbare koji bi poševili, a potom ubili vlastitog brata ili sestru - ali jasna je Burićeva namjera da što je moguće poštenije odradi svoj posao i da svoju priču nikome ne nameće kao onu pravu. Uostalom, niti nakon njegove emisije ne znamo je li Kaligula konzumirao svoje sestre ili nije, ali je autorski zaokružio mozaik od svih danas raspoloživih teorija ne samo o pitanju njegove spolne opsjednutosti nego i svega drugoga iz života jednoga od četvorice “ludih” careva o kojima će u serijalu biti riječi. Pored različitih interpretacija samih činjenica, dočaravaju nam se i različitosti društvenih ozračja, jer u procjeni psihičkih i karakternih osobina povijesnih osoba nikad ne treba smetnuti s uma da je nekad bilo ne samo normalno, nego štoviše društveno prestižno i ugledno, mnogo toga što danas djeluje krajnje bizarno i bolesno.
Taj otklonjeni, ali nimalo ciničan Burićev ključ, jedna je od najvećih vrijednosti toga serijala, barem ako je suditi na osnovi prve epizode, premda si je on i produkcijski podignuo letvicu prilično visoko. Naravno da se u tehničkom smislu “Ludi rimski carevi” ne mogu mjeriti s BBC-jevim ili sličnim serijalima koje si je uzeo kao kriterij, ali to nitko od njega niti od HTV-a i ne očekuje. Ali, očekuje se da HTV barem jednom, dvaput godišnje proizvede i takve sadržaje, jer tim projektom pokazuje da to može.
Možda bi se i za Hugha Hefnera, da je živio u vrijeme staroga Rima, danas govorilo da je bio običan sladostrasni luđak. A ovako je on ponajprije veliki biznismen, kakvim i on sebe prvenstveno prikazuje u serijalu “Vladarice Playboyeva carstva”, premda je sasvim jasno o čemu se tu radi. Na raju koji si je stvorio na zemlji i stilu života bi mu mogli pozavidjeti upravo i neki rimski carevi. Službeno ima glavnu curu i nekoliko popratnih, dovlači ih u krevet samostalno ili u kombinacijama, ovisno o tome kako mu taj dan djeluje viagra, ali na van on gura i razvija svoje društveno prihvatljivije osobine. Zato nam je i bez iritantnoga prenemaganja Nives Celzijus i one drugezečice, nakaradno namontiranih na originalni Playboyev dokumentarac, prilično gadljivo gledati najobičnije escort dame kao “vladarice” nekoga ili nečega, kao individualke koje kao vode neke poslove, imaju neke hobije, one kao nešto odlučuju ili pomažu jedna drugoj, a najradije bi u borbi za vlastitu veličinu u očima Heffnera jedna drugoj iskopale oči.
Jedino su tamo uvjerljivi poruka da je novac aposlutno sve i ona sumnja glavne Hefove djevojke u to da mu je ona, kao što joj je rekao, najdraža cura koju je ikad imao. To je valjda toliko očito da je i sama shvatila. Ali, to što očekuje da će jednoga dana ostati jedina gazdina cura pokazuje da ipak još nije posve dokučila Hefov koncept. A, ruku na srce, za to shvatiti nije potrebna baš nikakva povijesna distanca.
Otvori KEKS Pay
