Naslovnica Biznis Kompanije i tržišta

Nekad su dijelili 20 kuna, a danas dijele carstvo higijene

Alen Krajačić i Krunoslav Kišak shvatili su da će uspjeti kad su prodali prve držače za toaletni papir u osam od deset kafića u ulici kraj Doma sportova
24. siječnja 2010. u 11:02 21 komentara 1491 prikaza
wc
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL

Opet moraju podijeliti 20 kuna. Neće biti dovoljno za njih dvojicu, ali roditeljima ne smiju ništa prigovoriti. Ipak ih školuju. – Moramo pokrenuti nešto svoje. Neki dobar posao – nakon košarkaškog treninga ponovno su načeli temu o kojoj su već raspravljali dok su sjedili u klupama Centra za obrazovanje Rade Končar i izučavali za elektrotehničare. Dvojica prijatelja Alen Krajačić i Krunoslav Kišak dječački su maštali o boljem životu, ali vrijeme maštanja nije bilo povoljno. Rat je potpuno okupirao svakog građanina.

Sva zarada u posao
– Automatske “pipe” na senzore! Idemo s tim – bio je prijedlog koji je izgovorio jedan od njih. Tko, više niti jedan ne pamti. Nakon početne histerije zvane “pipa” entuzijazam je splasnuo. Dečki su shvatili da automatske slavine 1994. mnogima u Hrvatskoj izgledaju kao proizvod iz budućnosti. A onda im je sinula prava ideja. Dvojica 23-godišnjaka odlučila su – obogatit će se na držačima za toaletni papir i tekuće sapune.

Obojica iz radničkih obitelji, studenti koji su pazili na svaku kunu, trebali su skupiti 29 tisuća ondašnjih maraka za pokretanje posla. Novac su posuđivali od rođaka, molili roditelje da prodaju dionice koje su imali, tražili na sve strane. Nisu imali ni auto pa kada bi s Talijanima ili Slovencima odlazili na prve sastanke rentali bi škodu koja bi “zakuhala” na putu. U Italiji su pronašli dobavljače, naručili robu, posudili odijela. Hlače izglačane na crtu, nespretno zavezana kravata i košulja na koju bi danas vrisnuo svaki modni kritičar, bili su njihov prvi poslovni “outfit” s kojim su počeli ostvarivati svoj poslovni san na zagrebačkim ulicama.

Dvojica prijatelja s držačima pod miškama otišli su u Metalčevu ulicu u blizini Doma sportova i od deset kafića u toj ulici držače prodali u njih osam. Što ste učinili s prvom zaradom? – pitamo danas 38-godišnjake u odijelima po mjeri, čija tvrtka Tardi trenutno upošljava 150 ljudi.

– Počastili smo se pivom i ćevapima i odmah dogovorili – svu zaradu ulažemo dalje u posao. Alen je od zarade plaćao podstanarski stan, a ja sam mamu i nakon dvije godine rada tvrtke Tardi žicao za gablec – priča Krunoslav Kišak. Dvojica studenata u to vrijeme nisu znala ni jedan strani jezik, kako ispisati račun, ni što je carina, a kamoli kako platiti porez. Oko svega toga pomagale su im bivše djevojke i prijatelji s Ekonomskog fakulteta.

– Kad je posao krenuo, knjigu o vanjskoj trgovini pročitao sam za tri dana. Morao sam brzo poloviti konce jer imali smo 35 paleta robe koju je trebalo prodati, a pred kupcima je ipak trebalo pokazati da nešto i znam – kaže Krunoslav Kišak. Najsmješnije u svemu, kaže, bilo je montiranje držača u prevelikim odijelima. Sjeća se, ljudi su im se smijali.

“Monteri” u odijelima
– Držače smo montirali od 7 do 9 ujutro. Do 14 sati odlazili smo na sastanke, a nakon toga do 20 sati dostavljali robu. Prvi šleper, 11 tona robe, istovarili smo sami i to u podrum – pričaju danas šefovi koji imaju 12 poslovnica i drže 55 posto hrvatskog tržišnog kolača.

– Najveća prepreka bila je naviknuti ljude na higijenu. Vlasnici kafića tada su više higijenske standarde gledali isključivo kao trošak – priča Alen Krajačić.

– Sjećaš se našeg prvog poslovnog prostora? – retoričko je pitanje upućeno Alenu. Ovaj kimne glavom i nasmije se od srca. – Imali smo sjedište u okviru dječje glazbene radionice na Trešnjevci. Pokušavali smo prodati proizvode, ugovarali sastanke, a naši bi partneri slušali u pozadini kako djeca pjevaju na engleskom – opisuje Krunoslav.

Ubrzo je dvojac krenuo na tečaj engleskog, svladao ga perfektno, talijanski partneri natjerali su ih da se uhvate ukoštac s talijanskim, naučili su sve ekonomske fraze i posao se zahuktao.

Šesnaest godina od početka poslovanja osim toaletnog papira i toaletnih ručnika pod svojim logom imaju i hotelsku kozmetiku, salvete, tekući sapun, sredstva i strojeve za čišćenje i osvježivače prostora. Kriznu 2009. zaključili su sa 86 milijuna kuna prometa. Ove će godine zaposliti barem još deset ljudi, a prosječna plaća njihovih radnika je 5000 kuna. Posluju i na slovenskom, bugarskom, crnogorskom i bosanskom tržištu.

Proputovali svijet
Tek četvrtu godinu poslovanja priuštili su si automobil, a danas voze peugeot i passat. Sad kad ugovaraju poslove u milijunima eura ostali su isti kao i 1994. Ipak, Alen i Krunoslav više ne razmišljaju o novcu. Riješili su egzistencijalna pitanja, oženili se, postali očevi, proputovali svijet. Nikad nisu pomišljali odustati od ideje za koju su zagrizli kao studenti. Studije ipak nisu završili; Alen je bio na pravu, a Kruni na prometu nedostaje 16 ispita, ali očigledno diploma nije uvjet uspjeha.

HGK
HGK
Do ključnih poslovnih informacija u samo par klikova mišem

A1 izdvaja za Vas

  • galisimo:

    naravno da je uspješan---dali zapošljavaju preko 100 ljudi -da!! dali proizvode -da ...plaćaju porez-da!! i sad se nađe jedan ljubomorni maron i kritički komentira--jadan si spezi

  • snovakor:

    Da, dobar je primjer, jer ipak zapošljavaju 150 ljudi. Mnogi ih ne !! Ali svaka čast proizvođačima, koji se bore sa tržištem. I svakako bi trebalo pokrenuti proizvodnju ali naprosto ne ide, jer država toliko koći cijelu stvar, da se ... prikaži još!e naprosto ne može ništa pokrenuti bez da državi odstupiš 50 % onoga što imaš !!

  • Spezispezi:

    Ovo se u Hrvatskoj još uvijek zove uspješan posao, ali u biti je običan šverc. Kupi u Italiji ili u Kini pa preprodaji. Gdje je tu kliker, gdje je stvaranje dodatne vrijednosti. Ne mogu vjerovati da je šverc još uvijek ... prikaži još! uzor i primjer \"dobra posla\".