Mijo Brajković prvi je čovjek Aluminija 20 godina. Kaže da mu je
najteže bilo kada je nakon oslobođenja južne mostarske zone od
srpskocrnogorskoga agresora vidio posve srušeni Aluminij. Ratna šteta u
tom poduzeća procijenjena je na 140 milijuna dolara. U svim svojim
istupima Brajković, koji je nekoliko puta proglašavan najuspješnijim
menadžerom jugoistočne Europe, ističe kako je Hrvatskoj zahvalan za 9
milijuna dolara, što su bila inicijalna sredstva za pokretanje
proizvodnje. U današnjim relacijama taj je iznos minoran, no 1997. je
bio presudan, ističe Brajković. Zahvaljujući tim sredstvima, Hrvatska
preko šibenskog TLM-a ima 12 posto vlasništva u mostarskoj tvornici.
VL: Može li se govoriti kolika je
danas vrijednost 12 posto koje Hrvatska ima u Aluminiju?
BRAJKOVIĆ: O sredstvima ne možemo govoriti dok se Aluminij ne
privatizira. No, sigurno je da su znatno uvećana. Bitno je da Hrvatska,
zahvaljujući tih 12 posto, ima svoga člana u skupštini i nadzornom
odboru Aluminija posredovanjem kojega može kontrolirati poslovanje.
Važno je da su ta sredstva otišla doista u pokretanje proizvodnje, a ne
u nešto drugo.
VL: Na čemu temeljite tvrdnju da je
ulaganje u Aluminij najuspješnija hrvatska investicija u BiH?
BRAJKOVIĆ: Zbog toga što danas od Aluminija izravno ili neizravno živi
oko 40.000 ljudi. Više od 50 posto kapaciteta Luke Ploče radi samo za
Aluminij, primarnim aluminijem po znatno povoljnijim uvjetima
opskrbljujemo šibenski TLM, južni dio HŽ-a radi za Aluminij, tu je i
velik broj izvođača radova iz Hrvatske. Dakle, Hrvatska u Aluminiju
ima svoj gospodarski interes. Gledano i politički, s ulaganjem u
Aluminij zaustavljeno je iseljavanje Hrvata s tih prostora.
VL: Štiti li Hrvatska na pravi način
svojoj vlasnički udjel u Aluminiju, s obzirom da su postojale
nesuglasice s vladom u Sarajevu oko vlasničke strukture u Aluminiju?
BRAJKOVIĆ: Hrvatska ranije nije puno pokazivala interes. U BiH, u kojoj
država od nas tako rado uzima poreze i doprinose, prolazili smo kroz
razne prepreke jer je u BiH danas važnije u kojoj ste stranci i koje
ste nacije, nego znate li dobro raditi. No, mi smo uspjeli jer smo bili
u pravu i postali smo najuspješnija tvrtka u ovom djelu Europe. Danas
je odnos s Hrvatskom znatno drukčiji. Zato mislim da ne bi bilo dobro
da Hrvatska prilikom privatizacije TLM-a proda tih 12 posto. Aluminij
tada ne bi imao obvezu opskrbljivati šibenski TLM primarnim aluminijem,
a to bi bilo na štetu šibenske tvornice.
VL: Što je s problemom opskrbe
električnom energijom. Postoji li dugoročno rješenje za taj problem?
BRAJKOVIĆ: Činjenica je da Aluminij ne može poslovati bez normalne
cijene električne energije, a druge strane činjenica je da BiH izvozi
struju. Zamislite, BiH ima tri elektroprivrede. Sve one prikazuju manju
proizvodnju električne energije da bi ju mogli izvoziti, dok s druge
strane uvoze istu struju po višim cijenama. Zbog toga u BiH stradaju
dobre tvrtke, kao što je Aluminij koji je kontinuirani potrošač
električne energije. Strujnim udarom na Aluminij u obliku poskupljenja
od 26 posto građanima je struja poskupjela samo 6 posto. Naime, mi
trošimo 50 posto kapaciteta Elektroprivrede HZ HB. U BiH ne postoji
ekonomska strategija. Sve se svodi na politikantstvo.
VL: Gdje je uloga Hrvatske kada
govorimo o opskrbi Aluminija strujom?
BRAJKOVIĆ: Ako će Aluminij opskrbljivati TLM, on to ne može raditi bez
električne energije. Ako je danas TLM-u Šibenik 100 do 150 dolara
jeftiniji aluminij iz mostarske tvornice, onda moramo naći neke
korelacije između struje i isporuke metala. Neka se tu nađu obostrani
interesi. Trenutačna cijene struje je oko 37 eura po megavatsatu.
Aluminij plaća najskuplju struju u aluminijskoj industriji na svijetu.
To je neizdrživo i trenutačno možemo poslovati jer je povoljna cijenama
metala na londonskoj burzi. Rješenje je opskrba Aluminija električnom
energijom po formuli kao što to radi cijeli svijet.
VL: Hoće li doći, kao što je
najavljivano, do osnivanja hrvatsko-bosanskohercegovačkog aluminijskog
konzorcija?
BRAJKOVIĆ: Moja ideja je bila da u vremenu kada se udružuju najveće
svjetske tvrtke stvorimo aluminijski konzorcij. Okosnicu bi činili
Aluminij Mostar i TLM, a u njega bi ušli svi proizvođači i prerađivači
aluminija. Usto bismo mogli stvoriti aluminijsku dolinu od Hercegovine
do Dalmacije u sklopu koje bi se moglo otvoriti na desetine i stotine
manjih radionica koje bi prerađivale aluminij.
VL: Dokle se stiglo u procesu
privatizacije Aluminija?
BRAJKOVIĆ: Država je smatrala da ona ima 80 posto. Uspjeli smo postići
da država ima 44 posto, dioničari također 44 posto te 12 posto
Hrvatska. To je dobro jer je otkočen proces kako bismo išli u nova
ulaganja. Ponosim se jer je Aluminij jedina tvrtka u BiH i šire koja će
dati odštetu prijeratnim radnicima bez obzira na nacionalnost. Nadam se
da će ovaj model slijediti i druge tvrtke. Nažalost, bojim se da neće
uspjeti zbog tajkunske privatizacije gdje su radnici ostavljeni bez
ikakvih prava na ulici. Mi ćemo dati odštetu svim radnicima
zahvaljujući radnicima koji su Aluminij digli iz pepela nakon ratnih
razaranja. Nažalost, u BiH je jedina industrija u usponu birokracija.
VL: Tko bi mogao biti strateški
partner u privatizaciji?
BRAJKOVIĆ: Bitno je da to bude tvrtka koja već posluje u aluminijskoj
industriji, koja će ulagati u nove projekte i razvoj. Ne smijemo
dopustiti da se novac izvuče iz Aluminija i da se ljudi počnu
otpuštati. Zato imamo ciljane tvrtke, kao što su Alcan, Alcoa, Glencore
i Hydro. Trudit ćemo se da prednost imaju tvrtke koje su ulagale u
Aluminij u vremenima kada su svi bježali od BiH. Ipak, držim da
Aluminij nikada neće biti dobar kao danas jer je Aluminij vođen i
stručno i emotivno. Bez emocija se nije moglo učiniti ovo što smo mi
učinili. Bio bih najsretniji kada bi Aluminijem ovladali ljudi koji su
ga na napravili.
VL: Je li to moguće?
BRAJKOVIĆ: Apsolutno! Riječ je o menadžmentu i radnicima koji bi
preuzeli većinsko vlasništvo. To će biti naša ideja. I strancima će to
odgovarati jer neće nitko iz Švicarske dovesti svoj kadar da vodi
Aluminij.
VL: Je li izgledna izgradnja nove
elektrolize koja bi udvostručila proizvodnju?
BRAJKOVIĆ: Sadašnje kapacitete proširujemo upravo zbog nove
elektrolize. Izrađena je studija izvodivosti koja je opravdala tu
ideju. Međutim, nismo sami u mogućnosti to učiniti. Zato treba
suglasnost šire javnosti kroz električnu energiju. Država treba
odlučiti hoće li se struja izvoziti ili usmjeravati u novu elektrolizu
što bi izravno ili neizravno uposlila na tisuće novih ljudi.
VL: Aluminij je nedavno nominiran i za
najčistiju tvornicu jugoistočne Europe. Hoće li se Aluminij okititi tom
titulom?
BRAJKOVIĆ: Iznimno dobro surađujemo s gotovo svim ekološkim udrugama
diljem BiH i južne Hrvatske. Aluminij ulaže znatna sredstva u zaštitu
okoliša i čovjeka na radu. Nedavno smo ugradili i kolektor za
pročišćavanje otpadnih voda - jedini takve vrste u BiH, iako smo i
prije njega imali rigorozne kontrole otpadnih voda. Danas je Neretva
čistija ispod Aluminija, nego iznad Aluminija i to nam priznaju sve
ekološke udruge. Aluminij ima 60.000 loza, svoje vino, ribe, ovce,
voće, povrće... Zato smo nominirani za najčistiju tvornicu. Sama
nominacija puno znači i to nam je svojevrsno priznaje bez obzira hoćemo
li dobiti nagradu.
Nisam tipičan menadžer u balkanskom smislu
VL: Kako komentirate tajkunizaciju
tijekom sumnjive privatizacije u BiH i Hrvatskoj, a koje sve češće
možemo vidjeti na skijalištima, jahtama. Gdje vi tu sebe vidite?
BRAJKOVIĆ: Pročitao sam negdje da nisam tajkun iako vodim najjaču
tvrtku u BiH. Možda je to do odgoja jer sam se oslobodio pohlepe za
novcem. Zato Aluminij ulaže u kulturu, znanost i sport. Nisam tipičan
menadžer u tom balkanskom smislu. S druge strane žao mi je kad vidim u
kakvu se svjetlu Hercegovci prikazuju u Hrvatskoj.
VL: Koliko su Hercegovci svojim
ponašanjem pridonijeli negativnoj predodžbi?
BRAJKOVIĆ: Slažem se da je dio onih koji su navodno predstavljali
Hercegovce u Hrvatskoj svojim malograđanskim stavovima pridonio takvoj
slici. Nije Hercegovina sam krš, narodna kola i klisure. Pogledajte
samo naše umjetnike, sportaše, znanstvenike, vinogradare... Na žalost,
nismo to znali prezentirati, a ni s druge strane granice nisu baš bili
zainteresirani za pozitivne procese u Hercegovini.
