Televizijska izvjestiteljica razgovara s umirovljenim novinarima koji putuju na pogreb svome kolegi. I, svi se slažu kako je pokojnik imao dara da svome čitatelju kaže nešto lijepo, da ga osokoli i vrati mu volju za život. I dodaju kako upravo to nedostaje našem današnjem novinarstvu: pozitivnog odnosa prema stvarima, vjere u svijet i u ljude, ukratko, dobrih vijesti. No, lako je bilo tim umirovljenim novinarima, jer oni su u svoje vrijeme znali što je dobra vijest a što loša, dok ovi današnji to ne znaju. Ne znaju čak ni što je važno a što nije, nego čas jure za ovim, a čas za onim. Evo primjera.

Najprije je bila frka na burzama. Svi su se oko toga silno uzkomentirali, i jedno vrijeme je izgledalo da je to najvažnija stvar na svijetu. A kad je kriza prošla, naši su mediji još danima silno glasno izvještavali o burzi, premda se ondje više ništa nije zbivalo. Onda su došla ubojstva u središtu Zagreba, i naravno da su dospjela na prve stranice. Novinari su tada povjerovali kako je crna kronika kamen mudraca, pa kad je ponestalo vijesti o tim atentatima, stali su u prvim minutama vijesti raspredati o susjedskim tučnjavama i o slovačkoj turistici kojoj je dosadio muž, pa je pobjegla od njega.

Tako je to trajalo nekoliko dana, a potom su, srećom, došli američki izbori. Pa se o njima govorilo više nego o našim vlastitim izborima, a kad su završili, onda je u glavnom TV devniku njihovu ishodu posvećeno prvih 20 minuta. Zatim su, dakako, i ti izbori postali stara vijest, ali je ostalo uvjerenje da je najvažnije što čini Obama, pa se zato sad izvještava kako je on bio na roditeljskom sastanku ili kako nije radio ništa. Ukratko, naši su mediji užasnuti vlastitom slobodom, i silno se trude da se te slobode nekako otresu.

U čemu se njihova sloboda sastoji? Pa, u tome što su odbacili tradicionalnu shemu prema kojoj je najvažnija politika, pa gospodarstvo, pa kultura, pa sport, pa slobodno vrijeme. Sve sad može biti najvažnije, ovisno o zbivanjima. Stvar je samo u tome što to najvažnije treba prepoznati, jer ono nije uvijek isto. A novinari čeznu za nečim stalnim, za nečim za što bi se mogli uhvatiti. Zato čas vjeruju da je najvažnija ekonomija, čas crna kronika, a čas politika.

A ako ne razlikuju važnu vijest od nevažne, onda ne razlikuju ni dobru od loše. A to, bojim se, vodi prema ovakvom zaključku: tko ne razlikuje dobru vijest od loše, taj ne razlikuje ni dobro od zla uopće. Umirovljeni su novinari tu razliku još uvijek znali, pa su u nekom smislu bili sretni ljudi. Zato i jest moguće da sad putuju na pogreb, a apeliraju za malo optimizma.

Broj 7
"Magičan broj“
7 razloga zašto smo opčinjeni brojem 7

A1 izdvaja za Vas