Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica

19. priča: Željka Gracin: Autobiografska kratka priča

22. kolovoza 2008. u 21:19 132 prikaza
grac-txt.jpg
Foto: import

Ja sam nitko i ništa. Ja sam hodajući paradoks. Krsno ime mi je apsurd. Sebe doživljavam kao kulisu, a svoj život kao kazališnu predstavu.
Nema smisla da sad pokušavam, u suženom vrijeme-prostoru ovog teksta, obuhvatiti svu težinu inkongruencije koja sačinjava moju svakodnevicu. No dopustite mi da pokušam opisati barem ponešto od disonance u kojoj živim.  

Iza sebe imam tri propale veze, desetak bivših prijateljica, otprilike deset godina studiranja i desetak godina sviranja klavira. Sve što imam iza sebe stvarno jest iza mene i nema nikakvog dodira s mojom sadašnjošću. Imam samo svjedodžbu iz srednje škole i psa. Svjedodžba ne vrijedi ništa jer je gimnazijska.

Da bi mi pomogli da ne kopnim, roditelji su mi pronašli posao u firmi u kojoj radi moj stari. Obavijestili su me da će firma biti podvrgnuta određenim promjenama u smislu modernizacije, da se uvode nekakvi novi kompjutorski programi, te da im je stoga potrebna pomoć mlađe osobe koja bi imala hrabrosti okušati se u tome.

Došavši u firmu, shvatila sam da se skladištar, kojemu je navodno bila potrebna pomoć, sasvim dobro snalazi s kompjutorom, čak bolje nego itko koga sam ikada upoznala. No dobro, što je tu je, rekla sam sebi.  Pod “titulom” komercijalistice (kako je radni kolega podrugljivo primijetio) zapali su me dosadni poslovi tajnice: kopiranje i slušanje naredbi.

Znajući da je u današnje vrijeme teško naći posao, nisam zamjerila ni laži o razlozima mog dolaska u firmu ni laži o poslovima koje bih trebala obavljati. Prihvatila sam čak i činjenicu da je moj šef imao trostruko veću plaću od mene, iako ga nikada nije bilo u uredu. I tako sam, umjesto da kopnim doma, kopnjela svakim radnim danom i subotom na neudobnoj drvenoj stolici pred lošim kompjutorom u firmi. Bolji je od mog kompjutora doma, bar imam internet, mislila sam. Ali bilo je nešto što nikako nisam mogla prihvatiti: nekulturu ljudi oko sebe.

Šef mi se obraćao s “daj ti… ova… napiši tamo” i pritom je svakog optuživao da je nekulturan, čak i mene, koja sam sasvim kulturno trpjela njegove nekulturne ispade. Radnici i poslovođe su mi pridavali razne nadimke i dovikivali mi svašta. Jedan od nadimaka bio je “tenkić”, a odnosio se na moju figuru.

Posao je sam po sebi bio neizmjerno dosadan. Sastojao se uglavnom od čekanja. U prosjeku bih na dan iskopirala desetak stranica i otipkala oko tristo znakova bez praznina.
Pošto sam kroz tjedan dana svladala sve ponuđene zadatke, postalo mi je dosadno. Računala sam da će se stvari promijeniti, da će me sad bolje uputiti u posao, ali bilo je glupo vjerovati tako nešto jer šef je ipak htio ostati šef, mada nije zaslužio to mjesto jer ni on nije završio fakultet, što je često naglašavao, štoviše, čak se i ponosio time. Našla sam se u klopci. Prilike za napredak nije bilo, a situacija je bila nepovoljna.

Kad sam shvatila da mi se ne da trunuti u uredu tuđe firme eda bi netko mogao voziti space shuttle i dolaziti na posao kad mu se prohtije, odlučila sam roditeljima reći da odustajem od tog posla.
“Kako da ne!” uvrijeđeno je rekla gospođa mama ustavši se s dna mog kreveta i krenuvši dužim korakom prema kuhinji s glavom uzdignutom u zrak.

Tata se odlučio za drugačiju taktiku: praviti se mrtav i pokušati me povrijediti ne bih li se povukla u sebe i ostala u firmi. Nije, naravno, rekao ništa uvredljivo, ali je govorio podmuklim tonom, ironično-gadljivo-podrugivačko-provokativnim.  

“A jesi li ti, Željka, našla novi posao kad ćeš ovaj ostaviti? Neću ti ja kupovati cigarete”, izrazio je brigu za mene.
E sad, da ću biti talac cigaretama, tu su me malo podcijenili. A isto su tako, čini se, previdjeli da je prošlo deset godina otkako su me prebacili u Zagreb i da se kroz tih deset godina ponešto promijenilo.
Tlačili su me nekoliko dana a da me nijednom nisu upitali kako mi je na poslu i zbog čega više ne želim tamo raditi. Zaključili su da sam lijena. Ja! Osoba koja skoro čitavi englesko-engleski rječnik zna napamet, osoba koja je uspjela spasiti psa koji je bio na samrti zbog izgladnjelosti!

Rekla sam im da ću ostati dok mi ne istekne tromjesečni ugovor. No ni to nisu baš ozbiljno shvatili jer su se mjesec-dva nakon toga, kad su istekla ta tri mjeseca, opet iznenadili kad sam im rekla da odlazim.
Uslijedile su svađe, deranje i teške riječi. Gospođa mama je u subotu ujutro nakon mog zadnjeg dana na poslu ozbiljno i smireno prišla mom krevetu i ozbiljno-naredbenim tonom izjavila:
“Željka, ti danas ne moraš ići raditi, ali u ponedjeljak moraš.”

Obavijestila sam je da se ne namjeravam više crvati na stolici u uredu među primitivcima iskvarenim novcem. Sljedeća dva dana smo se uglavnom svađali, nikako roditeljima nisam mogla objasniti da mi je loše na tom radnom mjestu. Padale su uvrede i psovke. Kao i obično, nisam uspjela doprijeti do njih; iako sam bila poprilično jasna u vezi s poslom, sljedećeg ponedjeljka ujutro tata me nazvao i rekao mi da me ugovor čeka na stolu.

Čemu taj otpor, pitam se već godinama. Zašto me ne mogu saslušati? Zašto mojim životom pokušavaju upravljati ljudi koji me ne razumiju? I ne poštuju. Zato što sam žensko? Zato što volim knjige? Ili zato što sam ja ja?

Bila sam, naravno, iznervirana od pokušavanja da doprem do njih, te sam, nesumnjivo, djelovala poput luđakinje. Ali to nije čudno, kad sam se tri dana derala. Na kraju su me, po običaju, nazvali luđakinjom i zaprijetili mi umobolnicom. No to je klopka na koju sam navikla. Pouzdano znam da nisam jedina koju provociraju danima pa joj onda predbacuju da je luda. A isto tako pouzdano znam da neću biti jedna od onih koje trunu pored podmuklice s debelim novčanikom. Pa makar me to koštalo života, ova kulisa će tu klopku svakako pokušati izbjeći.

Karlovac: Zbog transporta covid pozitivnih osoba Hitnoj pomoći za 80 posto povečan broj intervencija
REFORMA ZDRAVSTVA
Prijedlozi stručnjaka: Participacija do 4000 kn, porez na cigarete, naplata nehitnog prijma...
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?