Osamdesetih godina prošloga stoljeća Zagreb je bio modno središte. U Ilici su se nizale obrtničke radionice postolara, krojača, galanterista..., a ljudi iz raznih zemalja dolazili su u hrvatsku metropolu kupiti kvalitetne cipele, odijela, modne dodatke, prisjeća se Zlatko Tucman, vlasnik kožne galanterije na Malešnici. – Danas je u gradu svega dvadesetak galanterista, a prije ih je bilo znatno više – nastavlja obrtnik čija se obitelj već šest desetljeća bavi tim poslom. Njegov otac Stjepan, naime, radionicu je pokrenuo još 1965. godine, kada je ukinut propis da galanteristi moraju imati majstorsko zvanje, odnosno položiti ispit, a kako je u to doba zbog velike potražnje bilo teško doći do prostora u Zagrebu, svoju prvu trgovinu odlučio je otvoriti u Karlovcu. I tako je nastala Tucman kožna galanterija.
– Sjećam se kako je tata svakog dana autobusom putovao do Karlovca, a kada nije bio u dućanu, dizajnirao je i izrađivao nove proizvode – govori Zlatko. On je i odrastao u očevoj radionici, a isprva je, napominje, želio razviti nešto svoje pa je razmatrao i opciju da postane zlatar. – Pri upisu u srednju školu otac mi je rekao da radim bilo što osim ovoga, kao da je predosjetio da će se u idućih dvadeset ili trideset godina dogoditi razne društvene promjene zbog kojih će se i zanimanje u potpunosti promijeniti – prisjeća se.
No u školi su ga ipak razuvjerili i savjetovali da nastavi očevim stopama. – A kada sam se, unatoč njegovim željama, odlučio baviti ovim zanimanjem, tata je kazao da mi on neće biti mentor na praksi. Poslao me na izučavanje kod svog prijatelja i mislim da je to bila odlična odluka. Da sam ostao s ocem, ne bih toliko naučio i pokušao bih se izvući – s polusmiješkom nam govori obrtnik koji odbrojava dane do zaslužene mirovine. Kožna galanterija Tucman će, nažalost, nakon toga staviti ključ u bravu jer je Zlatkov sin svoj poziv pronašao o popravljanju bicikala. – Bio sam malo tužan što se tradicija zaustavlja, no sretan sam što mi sin ima svoj put i radi nešto što ga usrećuje – kaže galanterist s Malešnice. I takva je, napominje, sudbina brojnih obrta. – Stariji majstori odlaze u mirovine, a radionice se zatvaraju, mladi se ne žele baviti time i tako postajemo izumiruća vrsta – objašnjava Zlatko.
On sam vodi obrt, a fokusira se na prodaju u serijama pa tako surađuje s raznim hrvatskim tvrtkama, ali i brojnim domaćim dizajnerima. O kojim je točno dizajnerima riječ, pak, ne želi otkrivati. – Ako kažem za koga radim, njihova će konkurencija to čuti i doći k meni – kaže kroz polušalu. Njegova je proizvodnja ponajprije usmjerena na klasične i bezvremenske modele remenja, ali izrađuje i novčanike za kartice te kožne privjeske za ključeve, a kroz njegove vrijedne ruke prođu i mnogi drugi artikli. – Za jednog sam klijenta radio kožne boriće za automobile, nekada pružamo samo uslugu tiska, a po narudžbi, primjerice, za neke hrvatske brendove proizvodim i remenje za torbe – ističe.
No torbe ne izrađuje jer bi, objašnjava, proizvodnja samo jednog primjerka zahtijevala jako puno vremena pa bi posljedično bio i skup, a usto su modeli podložni čestim trendovskim promjenama. – Prije je bilo normalno da gospođe dođu, naruče torbu i čekaju je i po dva tjedna, no danas ljudi žele sve i žele to odmah. U vremenu brze mode, mali obrtnici imaju poteškoća s natjecanjem na tržištu, a veliki uvoznici i šoping centri nisu konkurencija s kojom se lako mogu boriti – napominje Zlatko.
Vremena su također takva, dodaje, da su ovakvi proizvodi postali luksuz i nisu za svačiji džep. – Naši su sugrađani sve siromašniji, a mnogi su i opterećeni kreditima ili imaju male mirovine. Lakše je i jeftinije otići do šoping centra nego kupiti jedan skup i kvalitetan komad, to je veliko ulaganje. No i dalje postoje oni koji si to mogu priuštiti. A jedan prijatelj u šali mi je rekao da na etiketu remenja stavim poruku vlasnicima da ga svakako dodijele nekome u oporuci jer će ih taj komad zasigurno nadživjeti – kazuje vlasnik Kožne galanterije Tucman.
U tjedan dana sam može proizvesti i do stotinjak remena koji su specifični jer imaju tri sloja materijala. – Koža je dolje, kao i gore, a u sredini je pojačanje koje drži remen da se ne rasteže te osigurava da bude čvrst – objašnjava. A najteži dio posla, govori nam, jest pronalazak dobavljača robe. – Kvalitetnu kožu u Hrvatskoj je teško naći, a kada u tome i uspijete, masno ćete je platiti i potom se i nadati da dobavljač neće imati problema s poslovanjem ili prestati s radom – tumači Zlatko.
O uspješnosti njegova obrta pak govore i razne nagrade izložene na zidu skromne radionice. Ondje je, primjerice, srebrna plaketa koju dodjeljuje Udruženje obrtnika grada Zagreba za 25 godina rada i promicanja ugleda struke, a uz nju je izloženo i zlatno priznanje koje se dobiva za pola stoljeća djelovanja, čime se ne može pohvaliti velik broj poduzetnika. U svom fundusu ima i nagradu "Zlatne ruke" koju dodjeljuje Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, ali i pokoje međunarodno priznanje poput srebrne plakete sa sajma inovacija i novih proizvoda. – Takve su mi nagrade u poslu bile lijep poticaj, no kad se radionica zatvori, i one će ostati samo mrtvo slovo na papiru – zaključuje Zlatko Tucman.
Otvori KEKS Pay
