Spužvu i kredu zamijenili su projektori i flomasteri, šiba odavno nema, no više od 150 godina neke se stvari u nastavi hrvatskog jezika nisu promijenile. Otkako je u drugoj polovici 19. stoljeća postao nastavnim jezikom i predmetom, profesori su se znali požaliti na slabu pismenost svojih đaka, katkad i na nedovoljnu zastupljenost suvremenih pisaca u lektiri, pa i na učenje napamet. O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nekima omiljenog, drugima omraženog školskog predmeta saznat ćemo svašta na izložbi “Predmet: Hrvatski”, koja je otvorena u Klovićevim dvorima.
Poticaj kurikularna reforma
Priredile su je Ana Ćavar i Lahorka Plejić Poje, docentica i izvanredna profesorica Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, suorganizatori su Hrvatski školski muzej, Hrvatsko filološko društvo i Galerija Klovićevi dvori, a partner CARNET. Rad na izložbi, kažu nam autorice, bio je opsežan.
Krenule su od nule, a posao su im otežavali potres i pandemija. Pomažu im njihovi studenti, osobito u pripremi igara kao digitalnog dijela postava, koji će, nadaju se, biti privlačan mlađim generacijama. Izložba je, otkrivaju, i priprema za znanstveni skup Odsjeka za kroatistiku o temi hrvatskog kao predmeta koji bi se trebao održati u srpnju.
– Htjele smo otvoriti pitanja te ponuditi uvod za opsežnija istraživanja hrvatskog jezika koji je najzastupljeniji u svim školama, no satnicom ga ima manje no u ostalim zemljama Europe – objašnjava Lahorka Plejić Poje.
Poticaj im je bila kurikularna reforma, kao i slabo poznavanje povijesti hrvatskog jezika kao nastavnog predmeta, što je nužan temelj za reformu nastave, dodaje Ana Ćavar. Izložbom je obuhvaćeno razdoblje od uvođenja hrvatskog jezika kao obveznog predmeta u škole, što se zbilo sredinom 19. stoljeća, pa do 2011., a u sklopu postava moći će se vidjeti udžbenici, čitanke, školske zadaćnice, filmovi i druga nastavna pomagala. Mi pitamo autorice jesu li u njih spadale i šibe.
– To sam se i ja pitala, je li postojala standardizirana šiba koja se kupovala kao kreda ili spužva, no to nije bio slučaj. Koristila se u nastavi krajem 19. stoljeća, no fizičko je kažnjavanje bilo dopušteno samo ako ostale disciplinske mjere ne bi urodile plodom – odgovara docentica Ana Ćavar i naglašava kako metode poučavanja korespondiraju s uvjetima u učionicama u kojima je znalo biti i po 80 đaka različite dobi.
– Bilo je to društvo u kojem je tek bilo potrebno razviti svijest o važnosti školovanja djece – navodi.
Kada je hrvatski uveden kao predmet, dodaje, nepismenost je bila gotovo posvemašnja. Prema podacima iz 1869. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je pismeno oko 15 posto stanovništva, a u Dalmaciji i manje. Velike su bile razlike između škola u gradovima i na selu, uvjeti su bili loši, ali neke su stvari ostale iste, kažu profesorice Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta.
– I tada se provlačilo pitanje preopterećenosti nastavom i satnice nastavnog predmeta, čitanja i izbora lektire... To je stalno aktualno – tvrde autorice.
Škole se već predbilježile
Više od sto godina aktualna je i pritužba profesora zbog niske razine pismenosti učenika. Primijetile su to čitajući stare bilježnice i zadaćnice. Njihovo čitanje, priznaju, donijelo im je mnogo zabave i smijeha u pripremi izložbe. Neke od tema zadaća i zadaćnica, kažu, danas bi bile posve neprihvatljive.
– Imamo bilježnice s kraja 19. stoljeća, pa iz prve i druge Jugoslavije, u kojima se vidi kako učenici pišu i kako profesori ispravljaju. Naišli smo i na neke danas sasvim neprihvatljive teme sastavaka, primjerice “Kako smo se potukli” ili “Kako me jednom otac istukao”. Zadaće su na neki način odražavale tadašnje društvo – govore autorice izložbe.
Zabavilo ih je i to što su teme nekih zadaćnica slične kao i danas.
– Generacija koja je išla u školu osamdesetih pisala je o istim ili sličnim temama kao učenici s početka 20. stoljeća – iznosi autorski tim. Informacija o tome da je Krleža imao dvojku iz hrvatskog pak istinita je.
– Pa i Matoš je imao jedinicu. Danas je to sablažnjivo, no da pitate mnoge poznate ljude, dobili biste isti odgovor. Školske ocjene nisu jedino mjerilo uspjeha – zaključuju Ana Ćavar i Lahorka Plejić Poje, čija je izložba već pobudila velik interes, a mnoge osnovne i srednje škole već su se predbilježile da dolaze u goste. •
