Naslovnica Vijesti Hrvatska

Zašto ljudi hrle na promocije knjige o preobrazbi ustaše u kršćanskog humanista?

Pilselova priča nije nova. On je biblijski izvikuje s krovova već dvadeset godina kad god mu se pruži prilika
23. veljače 2014. u 12:00 39 komentara 3812 prikaza
drago pilsel
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Obračun novinara i borca za ljudska prava Drage Pilsela s vlastitom desničarskom i antisemitskom prošlošću – tako HINA u izvještaju o zagrebačkoj promociji opisuje Pilselov autobiografski “Argentinski roman”. Fraza o “obračunavanju s prošlošću” spominje se i u izvještaju Novog lista s predstavljanja knjige u Rijeci. Može se to nazvati i tako, ali Pilselova je knjiga nešto mnogo, mnogo više i važnije. Svjedočio sam o tome na obje promocije, i u prepunoj velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu u ponedjeljak, i u krcatom riječkom antikvarijatu Ex libris u srijedu. Želim i moram o tome svjedočiti i ovdje.

Pilselova priča nije nova. On je biblijski izvikuje s krovova već dvadeset godina kad god mu se pruži prilika. Na poticaj Miljenka Jergovića, koji je knjizi zadao i naslov - makar ne i formu, te uz potporu i požurivanje izdavačke kuće Profil, Drago Pilsel je sada sve te svoje kolumnističke i televizijske propovijedi usredotočeno sažeo u jednu priču, premda s mnogobrojnim rukavcima u kojima leže još mnogi nenapisani romani. Ali, sve je to još jedna velika propovijed koja, kako i priliči, ima dva jasna dijela: najprije primjer iz života, a potom moralnu pouku i savjet.

Malo koji propovjednik, poput Pilsela, može danas toliko opravdano i uvjerljivo posegnuti za vlastitim životom kao primjerom u prvom redu dosljednosti.

S brkatim Pavelićem na leđima

Dosljednosti?! Netko tko je odrastao pod slikom Ante Pavelića, mrzio Srbe, Židove, komuniste, Jugoslavene, bacao kamenje na sinagogu, pohađao terorističku obuku i pokušao u Buenos Airesu zapaliti kino skupa s publikom i jugoslavenskim ambasadorom? Netko tko se nakon svega toga predstavlja kao veliki antifašist, ljevičar, promicatelj i zaštitnik manjina i svih ljudskih prava? Dosljedan?!

Da, upravo takav kakav jest Drago Pilsel je uzor dosljednosti u traženju istine i borbi za slobodu, u prvom redu svoju osobnu slobodu od svih lažnih bogova i mitova, ponajprije onog naci-fašističkog ustaškog. Pilselova potraga za istinom o samom sebi, o vlastitoj obitelji, narodu, Crkvi, vjeri, svijetu i samom Bogu, u godinama je i kilometrima veliko i dugačko putovanje bez kraja. Ipak, ono ima svoj dramatični vrhunac u 1990-ima, u Hrvatskoj, u Domovinskom ratu u kojem pogiba Dragin mlađi brat Branko, te u Domovinskom poraću iza čijih zločina Pilsel traži, nalazi, broji i pokapa leševe srpskih staraca.

U tom svom kretanju od fašizma do kršćanskog humanizma, iz kojeg logično proizlaze i njegov antifašizam i lijevi liberalizam, Drago Pilsel je početkom 1990-ih u Hrvatskoj putnik-samotnjak. Poput lososa bez jata, vođen moralnim instinktom koji se još zove i savjest, on se kreće protiv struje, pliva protiv matice. U vrijeme kada gledamo čitavu jednu malu seobu naroda s lijeva na desno, kada dojučerašnji titoisti, socijalisti i komunisti preko noći postaju tusti gramzivi kapitalisti i zagriženi nacionalisti, Drago Pilsel kreće se u suprotnom smjeru. On je nalik Rodrigu Mendozi, liku kojeg u filmu Misija glumi Robert de Niro, čovjeku koji se uspinje uz velike riječne slapove vukući za pokoru na leđima svu svoju ratničku opremu, oružje i oklop, da bi ih gore odbacio i postao bratom Guaranima, ljudima koje je do jučer kao životinje hvatao i prodavao u roblje.

Lažni karijerni komunisti postaju jednako ništavni domoljubi radi materijalne koristi i moći. Zato ih je mnogo. Dragi Pilselu istina neće donijeti ni novac, ni moć, nego samo “slavu” izdajnika i izroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Argentini. Ali, on je izdržao i evo ga pred nama s oklopom, oružjem i portretom brkatog Pavelića koje je odbacio i s knjigom o kojoj je Jergović na zagrebačkoj promociji rekao: “Ona je autorefleksija i to je ono što je za hrvatsko društvo i kulturu dragocjeno jer je izuzetno usamljeno i stoji protiv onoga što je masovno raspoloženje i ‘duh nacije’, koji je predugo i prečesto bio taj da se odsustvo tolerancije i razumijevanja za druge smatra jedinim obrascem hrvatskog patriotizma”.

Pilsel nudi jedan sasvim drugačiji obrazac. On voli svoju domovinu. Štoviše, obje. Ali, ne više nego svakog čovjeka. On više nema neriješenih identitetskih problema jer je prigrlio identitet najprije čovjeka koji nacije ne prezire, nego ih nadvisuje i bratski ujedinjuje. Baš kao i religije.

Nedavno Pilselovo gostovanje na HTV-u postalo je najgledanija Stankovićeva emisija, a ljudi su pohrlili i na dosadašnje promocije knjige. U Rijeci sam morao prekinuti Dragu Pilsela kada je, odgovarajući na pitanja posjetitelja, veliko zanimanje javnosti počeo skromno objašnjavati okolnostima. Ne! Nakon što smo svi iscrpljeni sada već dokazano besciljnim, besplodnim i za većinu ljudi štetnim ponavljanjem istih manipulatorskih obrazaca, ljudi se okreću onome tko je drugačiji. A Pilsel to jest.

Izazov za novo doba

On se s prošlošću ne obračunava nego je nadrasta učeći iz nje s razumijevanjem i sućuti, ali i gnjevom prema onima koji ništa drugo ne zaslužuju. Vodeći svoj “Argentinski roman” prema završnici u kojoj ljudskosti nudi ohrabrenje i nadahnuće Pilsel nam crta obrise mogućne drugačije Hrvatske i svijeta. Poziva u pomoć glas Vlade Gotovca, a potom intervjuira i samog Isusa.

Pilsel: “Jesi li ti na ljevici ili nad desnici?”

Isus: “Pravedno je da se zapitaš tko je nadahnuo Simone Weil kada je rekla da ‘čovjek uvijek mora biti pripravan promijeniti polje zajedno s pravednošću koja je bjegunac s polja pobjednika’? Ja sam tamo gdje su žrtve nepravdi.”

Naposljetku prepisuje čitavo pismo Hrvatske biskupske konferencije objavljeno 1. svibnja 1995. u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, jednu kršćansko-humanističku deklaraciju bez premca na ovim nesretnim prostorima, dokument koji bi mogao biti platforma i temelj istinskog pomirenja oko kojeg bi se mogli okupiti svi kojima je uistinu stalo do dostojanstva mrtvih i dobrobiti živih.

Nažalost, hrvatski su se biskupi u praksi brzo odrekli tih riječi, a građane i vjernike koji su ih citirali u pismu papi Franji nazvali su tužibabama i vragovima. Ali, tu je i Drago Pilsel da ih neprestano podsjeća koliko su te 1995. bile lijepe, duboke, poticajne, skrušene i ohrabrujuće njihove riječi, poput ovih: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice” ...nego... “kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? ... Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

E, to je Pilselov izazov i biskupima i političarima i svakome od nas. Izazov toliko različit koliko je jednostavan i ljudski. Istinski izazov za novo doba.

Roštilj
Za sve grill majstore
Želite sočne, mekane, ali i hrskave kobasice na roštilju? Evo nekoliko tajni za savršene bucke

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar Feniks
    Feniks:

    Pilsel je postao ekstremni ljevičar! Iz krajnosti u krajnost. "Nijedna bolest nije zdrava".

  • vrt:

    dosljednost se vidi jedino u tome da se g.Pilsel zapravo upće NIJE promijenio! kao što veličanje ustaštva nema veze s iskrenim domoljubljem (a da o nasilju i ne govorimo!) tako ni ovaj kvazi humanizam nema veze s kršćanstvom. stavovi i ... prikaži još! i "staroga" i "novoga" g.Pilsela JEDNAKO su netolerantno i nelogični. jednako imaju ishodište u mržnji i ideologiji. u neslobodi i nemiru...

  • pipnicar:

    Najprije treba ustasiju staviti u realne okvire ( mit o ustasama i NDH je realan koliko i 700 000 jasenovackih zrtava) pa onda pisati romane. Pilsel je slucaj za Freuda i slicne terapeute.