Hrvatska je privremeno postala velika karantena. Time građani onemogućuju novom koronavirusu širenje prevelikom brzinom. Zahvaljujući tome, broj teških slučajeva COVID-19 u našoj zemlji ne bi smio prebrzo narasti. To će omogućiti našem zdravstvenom sustavu da pomogne svima koji razviju teži oblik bolesti. Naši će zdravstveni djelatnici idućih tjedana spasiti mnoge živote. Budemo li se svi pridržavali odredbi karantene, naš će zdravstveni sustav moći nastaviti pomagati i oboljelima od svih drugih bolesti u potrebi za intenzivnom skrbi. Boravkom u svojim domovima svi sada čuvamo naše zdravstvo od preopterećenja, koje bi se inače moglo dogoditi pod pritiskom prevelikog broja pacijenata s koronavirusom.
Nakon što smo se svi zatekli u ovako neobičnoj situaciji, mnogi su mi se ovih dana obratili s pitanjima. Najčešća od njih su: "Što će sada biti dalje?"; "Koliko će ovo trajati?"; "Zašto nismo testirali puno više pa izbjegli karantenu, kao neke zemlje Azije?" Mnogi se ovih dana pitaju i jesmo li doista morali ovako ugroziti ekonomiju da bismo, kako kažu, "produljili za nekoliko godina živote onih među nama koji su već ionako najstariji i najbolesniji?"
Mnogima nije jasno ni zašto se u društvima stvorila klima koja ljudima brani "pravo na umiranje od COVID-19"? Usporedbe radi, godišnje oko 8 milijuna ljudi u svijetu umire izravno zbog pušenja. Gotovo milijun tih smrti čine nepušači, koji udišu dim cigarete svog člana kućanstva. Zašto se na ovaj isti način ne prate smrti svih tih nesretnih "pasivnih pušača"? Nadalje, više od milijun ljudi godišnje umire u prometnim nesrećama. Svi se vozači izlažu vožnji, ali ne prežive je svi, niti su uvijek sami krivi za to. Zašto je izlaganje koronavirusu drukčije od izlaganja vožnji? Konačno, oko milijun ljudi godišnje umire i od AIDS-a. Svejedno, nitko zbog tih ukupno deset milijuna smrti godišnje ne brani ni pušenje, ni vožnju auta, a ni spolne odnose svom stanovništvu. A sada smo zbog COVID-19 svi odjednom u kućama. Pritom smo ugroženi i od virusa i od ekonomske katastrofe, a očito i od potresa.
Što se to onda, ovdje, zapravo zbiva? Zašto je pola milijuna mrtvih od gripe svake godine potpuno nezanimljivo široj javnosti, ali svaka smrt od COVID-19 zanimljiva je do te mjere da država za državom razvijenog zapada upravo čini ekonomski suicid? Ili, zašto javnosti nije zanimljivo šest milijuna smrti siromašne djece u svijetu? Čini se da bi žrtve svih spomenutih bolesti bilo čak i razumnije spašavati od pretežno umirovljenih, starih i bolesnih osoba diljem svijeta kojima sada prijeti zaraza s COVID-19.
Video – Ravnatelj HZJZ Krunoslav Capak o novim žarištima epidemije koronavirusa
To uopće nisu jednostavna pitanja i nisam siguran da na njih imam jasne odgovore. Veseli me ipak što se napokon pojavljuju i prvi jasni planovi, znanstveno utemeljeni, kako iz ove situacije ipak izaći relativno brzo, uz minimalne ljudske žrtve i izbjegavajući potpun slom ekonomije.
Prvi korak svih tih planova uvijek je brzo i odlučno zatvaranje puteva daljnjeg širenja virusa. Time se izbjegava prebrzo stvaranje ogromnog broja zaraženih. Zdravstveni sustav štiti se od potpunog kolapsa, a mnogi ljudski životi bit će spašeni. Nakon toga, postoji vrlo širok spektar daljnjih opcija. Autor Tomas Pueyo nedavno je izložio trenutačno najrazumniju strategiju borbe s koronavirusom i nazvao je "Čekić i ples". Očekujem da će se tijekom idućih nekoliko tjedana brojne vlade razvijenih zemalja prikloniti nekoj varijanti ovog rješenja, jer je razumno. Ono štiti živote ljudi i zdravstveni sustav, ali i ekonomiju. "Čekić" je intenzivna i ne preduga karantena kojom se preokreće tijek epidemije i smanjuje broj zaraženih. "Ples" je zatim naš suživot s virusom, nalik na eskiviranje udaraca u stilu Muhammada Alija, gdje mu ne smijemo više nikada dopustiti da se brzo proširi na velik broj ljudi.
Stoga, kada ova neobična situacija jednom završi, ocjena uspješnosti svake države u nošenju s korona-krizom temeljit će se na sljedećih pet pitanja:
1. Koliko je dugo i efikasno "prva linija obrane" uspijevala spriječiti slobodno širenje koronavirusa među stanovništvom? U slučaju Hrvatske, tu smo bili praktično najbolji u Europi.
2. Kad je virus probio "prvu liniju obrane" i započeo eksponencijalno širenje među stanovništvom, koliko je brzo i odlučno aktivirana mjera stroge karantene? U slučaju Hrvatske, mjere aktivacije započele su u pravo vrijeme, s planom da broj zaraženih ne prijeđe nekoliko tisuća, a broj teških slučajeva samo nekoliko stotina. Da nije bilo potresa i bijega mnogih na jug, vjerojatno bi se postigle točno te brojke, no vidjet ćemo za nekoliko dana gdje će biti vrhunac broja zaraženih.
3. Koliko se stanovništvo striktno pridržavalo karantene? Tu sada ovisimo o disciplini svih nas, da nam se ne dogode problemi koje zbog svoje nediscipline sada imaju Talijani i Španjolci. Ostanite, zato, ako ikako možete, u kućama.
4. Koliko je brza i aktivna država bila u mobilizaciji svojih kapaciteta i ljudskih resursa te kreativnih i inovativnih rješenja kako bi razvila konkretan plan za što brži izlazak iz karantene i suživot s koronavirusom? Ovo je za Hrvatsku sljedeći hitan zadatak. Ovdje će spadati osnaživanje tehnoloških kapaciteta i ljudskih resursa za testiranje na virus, inovativne ideje o mjerama socijalnog udaljavanja, mjere efikasnog nadzora nad virusom, korištenje tehnologija za razumijevanje kontakata među ljudima i širenja virusa te drugo.
5. Koliko je efikasno nakon završetka karantene država omogućila svojim stanovnicima prijelaz u relativno normalan život i očuvala urušavanje svoje ekonomije uz trajnu kontrolu širenja virusa? Ovo je naš peti zadatak, ali ni on nije nerješiv.
Kako ćemo to postići tijekom idućih mjesec dana te kako bismo mogli nastaviti nakon toga? Pokušat ću to objasniti s pomoću ove jednostavne priče koja će vam objasniti našu trenutačnu situaciju i opcije koje nam stoje na raspolaganju.
Zamislimo najprije cijelu Hrvatsku kao grupu od stotinu ljudi. Radeći za svojim računalima, ta grupa odrađuje noćnu smjenu u nekoj uredskoj prizemnici blizu maksimirske šume. U tu se prizemnicu ulazi kroz prilično dug hodnik. U maksimirskoj šumi je, kako znamo, smješten i zoološki vrt. Priča se također da šumom noću luta i nekakav vampir. Zbog blizine divljih životinja i tih glasina o vampiru, nas stotinu uposlenih u uredu napravilo je okruglu mrežu od vrlo čvrstog konopca. Po okruglom rubu te mreže zavezali smo stotinu cigli.
Jedne noći, iz zoološkog vrta pobjegao je tigar. Čuli smo to na radiju i nadali smo se da neće ući baš k nama, no izvukli smo ipak onu mrežu iz ormara. Trenutak poslije, tigar je ušetao baš u naš ured. Bacili smo na njega mrežu, a zatim se svatko od nas čvrsto primio one cigle na njezinu rubu i pritisnuo je uz pod. Koliko god snažan bio, tigar je sada bio pritisnut mrežom zahvaljujući zajedničkoj akciji svih nas stotinu. Ne može nam zapravo učiniti ništa nažao dok god svatko od nas čvrsto pritišće svoju ciglu uz pod. To je naša trenutačna situacija s koronavirusom, tome služi karantena.
Video – Igor Rudan: Što svatko od nas može sada učiniti u borbi protiv pandemije COVID-19?
Međutim, sve što bi tigar želio jest odvući samo jednog od nas te ga pojesti negdje u šumi. Sve ostale bi pustio na miru i vratio se opet tek za godinu dana. Uz vrata hodnika sjede baš oni najstariji i najbolesniji, pa bi vjerojatno odvukao jednog od njih. Da bismo zaštitili jednog od nas, svih stotinu sada moramo držati tu ciglu pritisnutu uz pod. To je ne samo naporno već i dosadno. Nitko ne želi tako živjeti. Ali, što drugo bismo mogli? Neki počnu polako pogledavati starce među nama, pitajući se vrijede li nam toliko. Ima li smisla žrtvovati kvalitetu života nas devedeset i devet, kako bismo spasili jednog svog starca? Nevjerojatno je da nas je ovaj virus u 21. stoljeću postavio pred ovakvu dvojbu. U našem će se odgovoru na krizu, zapravo, ogledati sustav vrijednosti našeg društva.
Ipak, svi su se pitali dokle sada držati tog tigra pritisnutog pod mrežom i kako dalje iz te situacije. Netko se tada sjetio onog vampira. Ako je tigra slučajno putem do prizemnice ugrizao vampir, tada bi izlaskom Sunca tigar mogao jednostavno nestati kada ga osvijetli Sunce. To je analogija s nestankom koronavirusa s toplijim vremenom. Tako se činilo razumnim izdržati barem još neko vrijeme. Zatim je jedan od nas zamolio osobu do sebe da slobodnom rukom pritisne i njegovu ciglu, kako bi za to vrijeme pokušao sklepati pušku iz koje bi mogao jednostavno ubiti tigra. To bi bila analogija s otkrićem cjepiva za virus. Drugi se, pak, također oslobodio, pa prionuo na razvoj tekućine koja bi tigru ubila svaki apetit. Tada bi nas tigar sve ostavio na miru i išetao van. To bi bila analogija s lijekom protiv COVID-19, kojim bi se smanjila potreba za respiratorima kod teško bolesnih i pritisak na zdravstveni sustav.
Odjednom, činilo se da imamo čak tri opcije – nestanak tigra s izlaskom sunca, sklepavanje puške ili razvoj tekućine koja bi tigru ubila apetit. Problem je što ni za jednu od njih nije uopće sigurno hoće li djelovati. Za to vrijeme ljudima se sve manje drži ta mreža. Popuste li samo dvojica ili trojica na istom mjestu, tigar će tamo ispuzati van, pa će ga opet trebati hvatati u mrežu. Ipak, sve više ljudi, željno normalnog života, počinje razmišljati je li bolje kockati se s 99%-tnim izgledom da tigar neće dograbiti baš njih, negoli ovako živjeti, čučeći na podu i pritišćući mrežu o pod zajedno sa svima drugima. O tome pogotovo razmišljaju mlađi, brži i spretniji.
No, odjednom se neki inženjer dosjeti još nečeg. Udruži se s rudarom do njega. Zamole susjede da pridrže njihove cigle, a oni odu u hodnik. Inženjer naloži rudaru da iskopa tunel ispod hodnika, koji će voditi nazad u šumu. Za to vrijeme postavi deset ploča umjesto poda hodnika, svaku sa senzorom. Na plafon instalira lasersku zraku koja naizmjence osvjetljava po jednu od tih ploča. Ako se zraka usmjeri na senzor ploče, a senzor ne registrira zraku, znači da se na toj ploči vjerojatno nalazi tigar koji se šunja. Tada će ploča propasti, a tigar pasti u tunel, te se morati vratiti nazad u šumu i morat će nam se prišunjati ispočetka. Ako ikada i uspije provući se kroz takav sustav zaštite, još uvijek prije kraja hodnika imamo razapet konopac sa zvoncem. Ono će nas upozoriti da je probio tu obranu i tada ćemo ga opet hvatati u mrežu. Ali u međuvremenu ćemo barem moći normalnije živjeti i nastaviti raditi, bez obzira na to što je izvan naše zgrade tigar. Kada je sustav instaliran i isproban, izgurat ćemo tigra zajednički van svojom mrežom, a zatim ga prepustiti stalnom propadanju kroz ploče na podu, upadanju iznova u tunel i vraćanju u šumu. Tako nekako, otprilike, funkcionira testiranje na koronavirus.
U bilo kojoj epidemiji dovoljno je upamtiti samo jedno: trebamo učiniti sve kako bismo doznali tko je zaražen, a tko nije, te zatim fizički razdvojiti zaražene od zdravih. To treba činiti među stanovništvom, ali posebno i u bolnicama, gdje je virus najopasniji ako uspije ući u njih. Budući da nam je u već nekoliko bolnica ušao koronavirus, svatko tko razmišlja o potpunom izmještavanju svih zaraženih s COVID-19 iz svih bolnica u prihvatne centre, poput novih bolnica u Wuhanu, ima moju punu podršku. Svakom akcijom razdvajanja zaraženih od ostatka stanovništva onemogućujemo virusu daljnje širenje. Najvažnije je pritom spriječiti njegovo širenje na nezaražene bolničke pacijente, koji su najugroženiji.
Ako uspijemo biti toliko aktivni u traženju zaraženih i izolaciji njih i njihovih kontakata, značajno ćemo usporiti širenje virusa. Ovaj virus trenutačno se strašno brzo širi jer svaki zaraženi uspijeva ga prenijeti dalje na dvije, tri ili čak četiri zdrave osobe u svom idućem koraku. Ali, ako aktivnim pristupom traženja zaraženih širitelja COVID-19 koji još nemaju simptome te stalnim izdvajanjem njih i svih njihovih kontakata u samoizolaciju, uspijemo postići da jedan zaraženi zarazi u prosjeku manje od jednog zdravog, tada smo svi zajedno prilično sigurni. Epidemija će se polako gasiti sama od sebe, a ogromna većina nas moći će relativno normalno živjeti. Manjina će, pak, stalno rotirati u izolaciji i polako se procjepljivati prebolijevanjem bolesti.
Proaktivnim testiranjem, primjerice malim epidemiološkim timovima koji će ići u kućanstva svih koji prijave simptome bolesti i testirati ih, a zatim izolirati njih i njihove kontakte ako su pozitivni na virus, omogućit ćemo velikoj većini stanovništva siguran suživot s virusom. Svakako bih preporučio i dnevno testiranje svih djelatnika bolnica, ambulanti, domova zdravlja, kao i osoba uposlenih u domovima umirovljenika, jer tamo će također biti velikih šteta ako se razvije epidemija COVID-19.
Uz aktivno traženje, testiranje i izoliranje zaraženih i njihovih kontakata, postoje još dva elegantna načina kojima bismo se mogli dodatno zaštititi. Prvi je da izgradimo neku vrstu "zaštitne mreže". Mogli bismo definirati vrlo reprezentativni uzorak stanovništva Hrvatske od oko 10.000 osoba, pa ih sve testirati jednom tjedno. Na taj način bili bismo sigurni da nam se virus nigdje ne "šulja" iza leđa i bježi u eksponencijalni rast u nekom dijelu Hrvatske. Matematičar Toni Milun to objašnjava u svom novom videu.
Naime, kada izađemo iz karantene, bit će moguća izbijanja mini epidemija bilo gdje u Hrvatskoj. One, kako smo već vidjeli u Italiji i nekim europskim zemljama, mogu vrlo brzo narasti na silno velike brojeve zaraženih. Ovom "mrežom" koju bismo redovito kontrolirali znali bismo da nam se virus nigdje u Hrvatskoj ne širi, kao i koliko je, otprilike, Hrvata zaraženo. Drugi pristup jest da počnemo tražiti osobe s protutijelima, koje su očito prebolile zarazu koronavirusom iako toga nisu bile svjesne, pa im zatim izdati propusnice i uključiti ih u normalan život u važnim ulogama. Za to ćemo, međutim, ipak trebati pričekati čvrst znanstveni dokaz da je imunitet protiv novog koronavirusa trajan.
Testiranje na virus donekle je usporedivo s kontrašpijunažom u ratu. Suočeni smo s neprijateljem koji je nevidljiv, a uz to o učincima njegova djelovanja postajemo svjesni tek tjedan dana kasnije. U međuvremenu ne znamo gdje je virus i što nam radi iza leđa. SARS i MERS bili su znatno lakši za suzbijanje jer zaraženi nisu prenosili virus prije početka kašlja i drugih simptoma. Kod koronavirusa, zaraza se širi već tijekom inkubacije, dok zaraženi još nemaju simptome, i to nam je velik problem. Ali, možemo ga barem donekle riješiti aktivnijim testiranjem.
Dopustimo li mu, virus će s prvog zaraženog skočiti na još dvoje ili troje, pa sa svakog od njih opet na dvoje ili troje, pa opet. Na taj način, ako je prvi zaraženi nacrtan na dnu stranice papira, nad njim se, korak po korak, stalno rastvara sve šira i gušća "krošnja" zaraženih. Aktivnim testiranjem nalazimo zaražene među nama. Tako toj "krošnji" stalno "pilimo grane", kako bi ona bila što rjeđa. Ako se krošnja prestane širiti iz koraka u korak jer joj stalno krešemo grane gdjegod stignemo, tada smo u suživotu s virusom. Polako se svi procjepljujemo, teško oboljele liječimo, a virusu polako preostaje sve manje ljudi koji nemaju imunost, a na koje i dalje može skočiti.
Na ovaj se način može živjeti s virusom prisutnim u okolini i tako kontrolirati epidemija. Ono što nam poručuje direktor Svjetske zdravstvene organizacije dr. Tedros Adhanom jest da ne smijemo stalno biti u obrani, u karantenama, i čekati da nam se prijavljuju ljudi sa simptomima kako bismo ih testirali. To bi značilo da smo stalno korak iza virusa. Neprijatelj će nas tada stalno iznova iznenađivati i udarati odnekud. Zato je važno što više testirati, ali pametno i razumno, s jasnim ciljevima.
Karantena, jednostavno, ne može biti dugoročnije rješenje u borbi s virusom u Hrvatskoj. Prve procjene govore da oko polovice firmi u privatnom sektoru Hrvatske ne mogu izdržati dulje od mjesec dana ovakve situacije, a njih još 43% dulje od 3 mjeseca, što je zastrašujući podatak. Njihovim iscrpljivanjem prestat će i punjenje proračuna kroz poreze na dobit, pa više neće biti sredstava ni za plaće u javnom sektoru. To će značiti da većina ljudi koja sada sjedi u kućama neće više čime moći kupovati hranu, a uskoro neće biti ni hrane.
Uz testiranje, postoji još niz inovativnih pristupa kojima ćemo možda morati pribjeći kako bismo bili što sigurniji od virusa i talijanskog scenarija bijega u eksponencijalni rast. Primjerice, mogli bismo u početku prijeći na radni tjedan gdje bi ljudi koji žive na kućnim brojevima koji završavaju na 1 ili 2 radili ponedjeljkom, 3 ili 4 utorkom, 5 ili 6 srijedom, 7 ili 8 četvrtkom, a 9 ili 10 petkom. Time bismo pretvorili hrvatsku populaciju u tzv. metapopulaciju, tj. podijelili je na pet manjih populacija koje međusobno ne dolaze u dodir. To je slično kao kod broda ili podmornice koji su iznutra podijeljeni na pregrade tako da ga zaštite od potonuća ako se negdje probije trup. Tako bismo se i mi zaštitili ako nam virus nekako izazove epidemiju unutar jedne od tih populacija, ne bi se mogao proširiti na ostale četiri petine. Možda bi još i bolje funkcionirao dvodnevni radni tjedan ponedjeljak-petak za sve jer virusu ne bi omogućavao da se širi iz dana u dan, a omogućio bi nam da ipak vratimo 9 radnih dana u mjesecu, uz dodatan rad od kuće gdje je to moguće. Možda bi i varijanta "tjedan dana rada, tri tjedna karantene" bila efikasna i sigurna.
Kombinacijom svih ovih mjera: (i) stalnom, aktivnom detekcijom zaraženih i njihovog odvajanja; (ii) "zaštitnom mrežom" od 10.000 ljudi za neprekidno testiranje stanja u cijeloj državi; (iii) rascjepkavanjem cijelog stanovništva na petine ili pak rad dva puta tjedno, ponedjeljkom i petkom; (iv) različite mjere izbjegavanja socijalnog kontakta, poput zabrana velikih javnih skupova, preporuka nošenja maski i rukavica te ograničenja putovanja i karantena za dolaske iz inozemstva; te (v) razne inovativne tehnološke solucije poput aplikacija koje obavješćuju sve stanovnike porukama o statusu zaraženosti ljudi koje imaju u popisu kontakata, sve to se već sada čini mogućim provesti. To bi nas, vjerojatno, dovoljno štitilo od virusa, a velikoj većini ljudi omogućilo nastavak koliko-toliko normalnih života. Jer, treba izaći iz ove situacije karantene što prije i planirati već sada.
Video – Intervju sa znanstvenikom Igorom Rudanom o koronavirusu
Možda će ova neobična situacija i za države, kao i za pojedince, biti povijesni podsjetnik kolika je važna samoodrživost i neovisnost o drugima. Možda će mnoge ljude u svijetu koje ekonomski aspekt ove krize ostavi bez posla potaknuti da razmisle o preseljenju na vikendice ili u sela. Sada, kad se bežični internet može dobiti svuda, svejedno je gdje čovjek na Zemlji zapravo živi. Ali ako ima svoj vrt i svoj bunar, barem neće doći u ovako nezgodnu situaciju u kakvoj su se mnogi zatekli ovih dana. Možda će jedna od posljedica ove krize biti neka nova ideja o organizaciji života pojedinaca i država, temeljena na samoodrživosti. To bi i Hrvatsku, općenito, činilo robusnijom državom u susretu s brojnim mogućim novim izazovima 21. stoljeća.
Koronavirus će u 2020. nanijeti gubitke čovječanstvu s jedne strane, no s druge će strane umanjiti te iste gubitke. Primjerice, smanjit će broj prometnih nesreća, broj žrtava nasilja, te smrtnost zbog zagađenog zraka. Uz to, do jučer su se lomila koplja oko svakog postotka smanjenja korištenja fosilnih goriva, a sada je odjednom to smanjenje prisilno i ogromno. Time pandemija na prilično nevjerojatan način barem pomaže borbi čovječanstva s problemom klimatskih promjena. U Zagrebu je, pak, samoizolacija zbog pandemije COVID-19 spasila možda i desetke života ljudi koji bi nastradali u potresu. Da sam platio kartu kako bih gledao film s takvim scenarijem, tj. potresa koji pogađa ljude koji su u karanteni zbog pandemije, pa više ne smiju biti ni vani, ali ni unutra, osjećao bih se prevarenim. Ali, kao što kaže kineska poslovica: "Postoji bezbroj stvari koje se ne mogu ni zamisliti, ali ne postoji nijedna koja se ne bi mogla i dogoditi."
