Bez obzira na to što su grupacije centra zadržale većinu na europskoj političkoj pozornici, trend naginjanja Europe udesno je evidentan. I to je otprilike jedina dodirna točka Hrvatske s europskim izborima. Plenković je sa šest dobivenih mandata iznio svoju četvrtu izbornu pobjedu na konkurentima, pozicionirajući Hrvatsku u političkom spektru na čvrstom desnom centru. Dva mandata više koji će se sliti europskim pučanima u okolnostima jačanja ekstrema nisu zanemariva. Jedan mandat DP-a ne znači puno za političku krvnu sliku jer je ljevica (SDP i Možemo) s pet osvojenih mandata pokazala da je i dalje živa. Za razliku od Europe, Hrvati nisu glasali za krajnje desne, populističke i euroskeptične opcije. Štoviše, dvojicu među njima – Vilibora Sinčića i Mislava Kolakušića – poslali su u političku mirovinu. Međutim, činjenica da je na europarlamentarne izbore izašlo samo dvadesetak posto hrvatskih birača svrstava nas na samo dno Europske unije, miljama daleko od najrazvijenijih zemalja poput Njemačke ili Francuske gdje je izlaznost prešla 60 posto. Bez obzira na "nesretne" okolnosti koje se očituju prije svega u činjenici da Hrvati ove godine na izbore izlaze triput, teško se oteti dojmu da interes hrvatskih birača za europska pitanja gotovo ne postoji. A trebalo bi ga biti, unatoč činjenici da Hrvatska u zajedničkom europskom parlamentu, koji broji više od 700 članova, participira s 12 zastupnika. Ne iz razloga što je tih 12 političara u EP-u u poziciji učiniti nešto veliko za Hrvatsku (uostalom oni nisu reprezentacija zemlje već zastupaju interese političkih grupacija kojima pripadaju), već stoga jer je Bruxelles mjesto gdje se donose ključne odluke za budućnost svih zemalja članica EU.
Stranke koje su nominalno desnije od HDZ-a su na EU izborima zajedno dobile oko 19% glasova, dakle ova tvrdnja ne stoji. Pomak u desno je vidljiv, druga je stvar što se radi o napuhanim egomanijacima koji ne razumiju D'Hondtov sustav, ili o podmetnutim kukavičkim jajima, pa se sve pretvorilo u samo jedan mandat.