Tko je jednom vidio pravu vrgoračku, taj će je uvijek prepoznati. Nisu vam to ove umjetne tamnocrvene iz uvoza koje su tko zna kad ubrane, a u transport iz Grčke, Italije, Španjolske... krenule su još zelene. Naše se prepoznaju po žarkocrvenoj boji, svježoj zelenoj čašici i peteljci te mirisu. Danas se uberu, sutra prodaju – a prekosutra ih već više nema, pojedene su. A nemamo ni tu tehnologiju ni kemiju da bi trajale dulje od dan-dva nakon što se uberu – kaže nam Berislav Govorko, jedan od upornih proizvođača vrgoračkih jagoda koje se još "stidljivo" beru na jugu Dalmacije.
Tek je početak berbe, treba obići cijeli jagodnjak da bi se nabralo pet do 10 kašeta, objašnjava on, tako da se nikad ne zna hoće li sutradan osvanuti na splitskoj, zadarskoj, riječkoj ili nekoj tržnici u unutrašnjosti. Na zagrebačkoj tržnici Dolac, provjerili smo, mjerica od oko pola kilograma jučer se prodavala za 4-5 eura, odnosno za 8 do 10 eura za kilogram. "Sočna, slatka, vrgoračka", "vrišti" s rukom ispisanih kartončića s cijenama, no pogled ispod banka otkriva uglavnom stranu ambalažu. Vrgoračka ima smeđu, kartonsku, s prepoznatljivim logom vrgoračke, a on bi se trebao nalaziti i na prozirnim plastičnim "mjericama".
Nismo ga jučer našli ni na jednom od 5-6 štandova koji su ih navodno prodavali – a bilo ih je i u plavim i zelenim posudicama. Na nekim štandovima nije ni pisalo da su vrgoračke, valjda zbog inspekcije koja bi brzo zbrojila dva i dva – kumica nas je u to uvjeravala na licu mjesta. Jedino što je bilo jasno jest činjenica da su vrgoračke digle cijenu i grčkima i ostalima koje su se nekoliko dana ranije prodavale za 2 eura, a sada im je cijena i 3 eura za pola kilograma ili 6 za kilogram. Kome su skupe vrgoračke, uvozne su i uz rast cijene za 50% još uvijek jeftinije, računica je trgovaca. No takve iste, grčke, u trgovačkim se lancima danas prodaju za 1,99 do 2,39 eura, u Lidlu na akciji i za 1,29.
Govorko kaže kako proizvođači u otkupu dobivaju 4,50 do 5 eura, a koliko će kasnije koštati na tržnicama, oni u to ne ulaze. Znaju samo da će se s obzirom na rast cijena repromaterijala, sadnica i ostalog s time teško pokriti. Otkupna cijena je pak ista kao i lani, a satnica berača svake godine za euro viša – danas i 7 eura – što je i jedan od razloga zašto je svake godine proizvođača i površina pod jagodama manje. Najvjerniji su im stari proizvođači koji su se "naviknuli" na težak cjelogodišnji tempo oko jagoda, dok mlade sve manje zanimaju. Dobra je stvar samo što nema nesnosnih vrućina zbog kojih bi sve jagode dozrele u isto vrijeme. Proizvodnja zbog lošijih vremenskih prilika kasni i 15-ak dana pa se glavnina berbe očekuje oko Praznika rada, 1. svibnja.
– Prije tri godine berba je počela 29. ožujka, na dan kad mi se rodilo dvoje unučadi – prisjeća se Govorko, dok na pitanje kako se snalazi s beračima, kojih poslovično manjka u poljoprivredi, odgovara kako ima "staru ekipu" koja mu je vjerna. Svi su 60 plus, smije se. Jedino što je teško zaštititi domaću proizvodnju pokraj uvoza koji će se i sada, kad se intenzivira berba, "šlepati" pod domaće. Proizvođači nikada to nisu mogli spriječiti. Jedne godine su, objašnjava, čak lansirali i zelenu košaricu kakvu nitko nije imao kako bi građani znali što kupuju. No interesne skupine, trgovci, srezali su to u korijenu. Tako je teško muljati, a ove godine posao im olakšava i činjenica što je jedan dio proizvođača ostao bez plastične ambalaže s logom vrgoračke jagode. Proizvedeno je svega 30.000 komada posudica.
Donedavni predsjednik Udruge Vrgoračka jagoda i agronom Milan Franić kaže kako su vrgoračke jagode i ove godine iznimne kvalitete, no manje ih je posađeno – pa se očekuju i manji prinosi – najviše 500 tona, što je i 100-200 t manje od prosjeka. Proizvodnja, naime, danas egzistira na svega 20-25 hektara, a unazad 10-ak godina bilo je i dvostruko više.
– Jagodu inače nije teško prodati, no u proizvodnji je puno izazova, od vremenskih neprilika nadalje i sve ih je teže proizvoditi, a nema ni mladih ljudi koji bi se nastavili baviti tom proizvodnjom – objašnjava Franić, koji je i sam zbog toga odustao od proizvodnje jagoda i okrenuo se vinovoj lozi. Građanima savjetuje da pušu i na hladno. Čak ni logo na kartonskoj kašeti sa strane nije jamstvo da je u njima prava vrgoračka jagoda jer kašete mogu biti od lani. Otkupljivači ih ne vraćaju i u njih stavljaju tko zna čiju robu. K tome, vrgoračka jagoda za razliku od uvozne, nije pakirana ni u foliju da se ne može vidjeti ni probati, a trenutačno je na tržištu sorta clery, koja ima krupne plodove, ali jagode u mjericama nisu kalibrirane kao one uvozne pa su u njima u pravilu bobice raznih veličina.
Ako sad počinje berba vrgoračkih jagoda, čije su onda one koje se već mjesec dana prodaju na tržnicama kao vrgoračke jagode. Još se prodaju mandarine i klementine kao Neretvanske, kojih nema od Božića. Ovo ide u prilog onoj izreci da u Hrvatskoj mafija ima državu. Potrošaći su potpuno nezaštićeni. I u toj prevari vrti se ogroman novac. Osobno neću kupiti nešto što nosi naziv "Vrgoračka jagoda", ne zato što ne cijenim rad proizvođača jagoda ili što ne vjerujem u njihovu kvalitetu. Već zato što mi nitko u ovoj zemlji ne može garantirati da ću pod tim nazivom dobiti stvarno vrgoračku jagodu. Naše društvo i naša ekonomija dobrim dijelom počivaju na prevari. Potrošače varaju svi, trgovački lanci, OPG-ovi, preprodavači. A Državni inspektorat poslovično neučinkovit. Jeste li kad vidjeli objavljeno ime nekog prevaranta? Pored naše Državne inspekcije npr. bespravni graditelj dvije tri godine gradi kuću, a onda je inspektorat ruši slijedećih pet godina, umjesto da kad zabije prvu lopatu bude sankcioniran da mu ne padne na pamet bespravna gradnja. Tako je i s vrgoračkim jagodama. Prijevara potrošača se kod nas zove poduzetništvo.