Prije već dvadeset i tri godine, u izdanju AGM-a, pod uredništvom Krune Lokotara, izašla je knjiga "Uho, grlo, nož", riječke novinarke i spisateljice u nastajanju Vedrane Rudan. Nakon nje, ova autorica objavljuje još sedamnaest naslova, pod kojima razvija neku svoju jedinstvenu poetiku psovke, radikalne društvene kritike, često zasnovane na krajnjoj političkoj nekorektnosti i iritaciji društvenih i kulturnih elita, koje donosi u dugom, beskrajnom monologu, što se samo nastavlja iz knjige u knjigu. Vjerojatno ne postoji nijedan društveni, politički, kulturni pa ni privatni tabu u koji se Vedrana Rudan nije, poput kakvog gnjevnog bagera, zaletjela. Nedavno se, prvi put, našla u prilici da makar i privremeno, ili djelomično, mora reterirati. Naime, baveći se obiteljskim nelojalnostima, tako čestim u svim našim životima, i načinom na koji se djeca odnose prema ostarjeloj, onemoćaloj i bolesnoj majci, dovela je čitatelje u zabludu da to piše o sebi i svojima. I onda je skoro skrušeno, poput kakvoga filmskog autora koji je stvorio pretjerano autentičnu sliku svijeta, morala razbijati iluziju o autentičnosti. Naime, ona jest pisala o sebi, svojoj djeci i svome mužu, pretvorivši ih u ono najgore što u jednom obiteljskom leglu može postojati. Koristila se pritom njihovim likovima i živim karakterima, donosila je sebe onakvu kakva zaista jest, te je tako stvarala šokantno stvarnu sliku, koju je, međutim, izmislila. Ili je, bolje rečeno, nije izmislila, nego ju je preselila odnekud iz svoga prvog susjedstva. Pa su joj njezini čitatelji malo previše povjerovali, i tako se našla pred problemom.
Zagreb je logor u kojem trenutačno žive oni koji su kažnjeni jer na lokalnim izborima nisu glasali za HDZ. Zagreb je logor zato što se u Hrvatskom saboru danas slobodno s govornice pozdravlja ustaškim pozdravom. Za takvo što više se ne dijele ni opomene. Tu je sav smisao ovih događaja, ali tu je negdje, suprotiva huljicama, i sav smisao književnosti
Otvori KEKS Pay
