Ovo što pišem vrlo je osobno. Da ne kažem intimno. Kao što sve što ima veze s muzikom i treba biti. Ima muzika, ima institucija koje u našim životima postoje na razini obične informacije. Da postoje. Ali u životu se računa ono što nas se lično tiče, što nas uzbuđuje, pokreće, inspirira. Može li osobnije od toga?
Beogradska filharmonija za mene je do 2009. postojala kao informacija. Da postoji. Njene veze sa Zagrebom i Hrvatskom, beogradske godine Lovre Matačića i Krešimira Baranovića, bile su također informacije iz već daleke prošlosti. A i što bi me se ticala Beogradska, kada sam imao Zagrebačku filharmoniju da je slušam, pratim, oduševljavam se zbog nje ili ponekad ljutim. Naš je orkestar, uostalom, bio bolji. Tako sam mislio, malo zbog nadmenosti i taštine koja u odnosu na istok raste kako odmičete na zapad, a tako je, ruku na srce, tih godina i bilo.
Umjesto političarima, vjerujem filharmonijama, a Beogradska mi je i dalje najsjajnija zvijezda na istočnom nebu
I nakon njegove prerane smrti, duh Ivana Tasovca je itekako živ u Beogradskoj filharmoniji