Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 82
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
13.07.2019. u 11:10

U ta zlatna vremena mahnitog jugoslavenskog šopingiranja, i po 25.000 ljudi našlo bi se u Trstu svakoga dana, a najviše baš oko Ponterossa. Kriza Jugoslavije 80-ih, a onda i njezin raspad, povukli su u propast i Trst, pa nije čudo da ih je zgrabila nostalgija

Na Ponterossu konačno nešto novo. Taj trg u središtu Trsta, uz Canal grande, bio je znamenito sajmište gdje su jugoslavenski samoupravljači kupovali jeftini jeans, kavu ili dijelove za aute, a sada zjapi tužno prazan. Ne zadugo: na jesen ondje će se podići spomenik austrijskoj carici Mariji Tereziji. Najprije je u Trstu 2017. otvorena izložba u povodu 300. obljetnice njena rođenja, a s njom je otvorena i tabu tema pripadanja toga grada Austriji. Potom je raspisan natječaj za caričin kip, uz demokratski proveden izbor. Makete pet predloženih rješenja postavljene su na Ponterosso da ih građani vide, a potom su glasali za najbolji. Žiri je, potpomognut glasovima Tršćana, izabrao divovski talir s likom Marije Terezije.

Trst je 1719. dobio od Karla VI. Habsburškog status slobodne carske luke, kada je imao samo 5000 stanovnika; kada je Austro-Ugarska propala, imao je 200.000 stanovnika i bio jedan od najvećih europskih gradova. Bio je austrijska trgovačka luka, s velikim brodogradilištima, a s Bečom je bio povezan željeznicom. Nadvojvoda Maksimilijan ondje je dao izgraditi dvorac Miramare gdje je uživao sa suprugom Charlotteom od Belgije, a rado ih je posjećivala i Sissy, koja već ima spomenik u Trstu. U kavanama tog kozmopolitskog velegrada mogli ste sresti Umberta Sabu, Itala Seva i Jamesa Joycea. Nikakvo čudo da se Tršćani s nostalgijom sjećaju tog doba jer im je ujedinjenje s Italijom 1918. donijelo samo stagnaciju. Zauzeli su ga Nijemci 1943. pa Tito 1945. da bi od 1947. do 1954. Trst bio unutar zasebnog Slobodnog Teritorija. Već je bio odsječen od austrijskog zaleđa, a tada je pao i željezni zastor nad Slovenskim primorjem. Bruno Maier, profesor talijanske književnosti na Sveučilištu u Trstu, rođen u Kopru, toga se vremena sjeća kao umiranja, kao zagušljivog straha, kao komunističkog zida koji je opkolio nekad cvatući grad.

“Život damo, Trst ne damo!”, jedna je od glasovitijih jugoslavenskih parola. No pitanje je može li se Trst ikada izuzeti iz hrvatske povijesti i kulture, i visoke i popularne. Krvava Meri, iz Azrine pjesme, vozala je frajere doslovno oko malog prsta – prvo u krevet, a ona u kupovinu do Trsta!

U Trstu je od 1888. do 1893. izlazio list za Hrvate “Il diritto croato”; ondje su hrvatske gramatike objavili Šime Starčević i Ilija Rukavina Ljubački; ondje se školovao televizijski režiser Anton Marti; Emil Stock nije mogao u rodnom Splitu proizvoditi svoj vinjak pa je destileriju preselio u Trst; Juraj Dobrila u Trstu je bio kapelan; Ivo Andrić ondje je bio konzul; s. Marija Krucifiksa Kozulić baš je u Trstu dobila nadahnuće za svoj karitativni rad; Ante Tresić Pavičić izdavao je u Trstu časopis “Jadran”; kipar Ivan Rendić projektirao je ondje vilu Jakić; u Trst je 1945. pobjegao Josip Tabak, prevoditelj i urednik Biblije, koga su uhićivali i ustaše i komunisti; u Trstu su rođeni novinar Otokar Keršovani, skladatelji Bruno Bjelinski i Emil Cossetto, filolog Ivo Frangeš i pjesnik Drago Ivanišević.

Sa secesijske palače transparent zaziva na povratak Amerikanaca i Britanaca i ponovnu uspostavu STT-a
Foto: Boris Beck

Trst je ušao i u našu školsku lektiru, kada mačka Luke Paljetka na povratku u domovinu naiđe na strogog carinika miša.

U Trstu su 1944. Nijemci ubili i tajno pokopali fra Placida Cortesea, genijalnog padovanskog novinara i urednika, koji se žrtvovao da bi spasio što više Židova. On je jedan od mnogih ljudi hrvatskog porijekla i talijanske kulture – rođen na Cresu, otac mu je bio Talijan, a majka Hrvatica. U Trstu je umro 1999. talijanski pisac Fulvio Tomizza. Kad su u njegovo istarsko selo poslije rata došli jugoslavenski popisivači, njegova je obitelj odgovorila bez oklijevanja: “Siamo tutti croati”, to jest “Mi smo svi Hrvati”; govorili su svakodnevno talijanski, ali važne obiteljske razgovore vodili su na hrvatskom. Teška srca ubrojio se u 200.000 ljudi koji su u Jugoslaviji optirali za Italiju, i to čitav život nije prebolio. Za razliku od njega, Lidia Bastianich, svjetski poznata američka restoraterka, kao da nema dvojbi. “Mi Talijani to radimo ovako”, kaže na svojem engleskom s jakim talijanskim naglaskom, dok priprema ciabatte, canelone i tiramisu.

Rođena je u Puli 1947. od oca Vittoria Matticchija (Motike) i majke Francesce Lovrecich (Lovrečić); nona koju spominje u svojim zabavnim i zamamnim kulinarskim emisijama zvala se Rozarija Smilovich (Smilović). Imala je 9 godina kad su prebjegli u Trst, a 12 kad ga je napustila na putu u Novi svijet. 
 Trst je ipak doživio još jedan proplamsaj slave. U ta zlatna vremena mahnitog jugoslavenskog šopingiranja, i po 25.000 ljudi našlo bi se u Trstu svakoga dana, a najviše baš oko Ponterossa. Kriza Jugoslavije 80-ih, a onda i njezin raspad, povukli su u propast i Trst, pa nije čudo da ih je zgrabila nostalgija. Na Piazza della Borsa možete vidjeti prekrasno obnovljenu šesterokatnu secesijsku palaču, svjedok dobrih starih habsburških vremena. Na prvom katu je veliki transparent koji zaziva povratak Amerikanaca i Britanaca i ponovnu uspostavu Slobodnog Teritorija Trst. U prizemlju je bezlični butik s odjećom za mlade, poznatog globalnog brenda.


Ali mladih nema. Do 70-ih Trst je imao 270.000 stanovnika, a sada je pao na 200.000. Samo je sedmina građana mlada, a čak su trećina umirovljenici. Za svakoga tko se sjeća Trsta 70-ih, Corso Italia i Via Carducci, ulice s nekad najbajnijim dućanima, pružaju tužan prizor. Nema gužvi na ulicama, prorijedili su se rojevi vespi, lako se nađe parking. Ponterosso je pust; kralj talijanskih cipela Il Principe više ne postoji; ne nalazim dućan za bebe La Cicogna, modna kuća Luisa Spagnoli se preselila, nalazim je, ali glamur je nestao; robna kuća Upim svela se na dva kata naguranih prčkarija; Godina ima jedan dućančić, a i to za klince.

Lijepo je da su u Trstu odlučili podići spomenik Mariji Tereziji, iako će to teško probaviti pobornici talijanskog ujedinjenja. Ali Ponterosso nije dobro mjesto za to. Na Ponterossu su trebali podići spomenik jugoslavenskom samoupravljaču, koji na ulici navlači tri para traperica jedne preko drugih, da zavara carinu, a u džep pokušava ugurati fergazer za fiću.

Nedavno su tri talijanska farabuta izvjesila talijansku zastavu na Trsat, valjda da poruče da je Trsat njihov. To je banalno i uvredljivo. Ali nema ništa uvredljivo ako netko izvjesi nad nekim gradom ili zemljom zastavu svojega srca. Mnoga talijanska srca ostala su u Hrvatskoj; mnoga hrvatska srca pripadaju Trstu.

Ostaci nekadašnje komunikacije s najbrojnijim šopingholičarima
Foto: Boris Beck

Ključne riječi

Komentara 7

Avatar lip_ko_nadan
lip_ko_nadan
11:16 13.07.2019.

Što su samoupravljači iz zemlje blagostanja radili na trulom zapadu !?

ST
stefj
17:06 13.07.2019.

Pa mislim, kakvo je ovo djelovanje. Kako se može širiti propaganda da je nekada u Jugoslaviji bilo loše i da su ljudi morali ići u Trst ako žele kupiti nešto normalno? Još da je autor spomenuo da je za građane Trsta 15 godina pod partizanima najgorih 15 godina u povijesti, možda bi mu i zabranili tekst...

PE
PetaGora
14:59 13.07.2019.

Vjerovatno je taj gadan samoupravni socijalizam školovao Borisa koji mu sad tako vraća.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije