Jasna Vojnić, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji i zastupnica HDZ-a u Hrvatskom saboru, u razgovoru za Večernji list govori o položaju hrvatske zajednice u Srbiji, o tome kako su na papiru zagarantirana sva prava, ali stvarnost je potpuno drugačija. Upozorava na širenje govora mržnje državnog vrha u Srbiji prema Hrvatima i Hrvatskoj. Osvrnula se i na iznenadni opoziv srbijanske veleposlanice u Hrvatskoj te odgovarala na pitanja o studentskim prosvjedima u Srbiji i brojnim drugim aktualnim temama.
Gospođo Vojnić, Srbija je iznenada opozvala svoju veleposlanicu u Hrvatskoj, a upravo je sad već bivša veleposlanica gospođa Jelena Milić, prije tjedan dana napravila, pokazalo se zadnji svoj ispad za koji su okidač bile Vaše riječi da državni vrh Srbije širi govor mržnje prema hrvatskoj zajednici u Srbiji. Kako to komentirate? Ono što sam izjavila na konferenciji nije osobno viđenje ili stav, već činjenica koju je lako provjeriti, čak i onima koji ne prate svakodnevno političku scenu. Pojedini predstavnici vlasti u Republici Srbiji trenutno, na žalost, uistinu intenzivno šire govor mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj.
U Srbiji, je nekolicina ljudi svjesno brendirala nekoliko strašnih riječi – a to su Hrvat, Hrvatska i „ustaše“. Kada se te riječi pomenu nema tog gospodarskog problema, korupcije, obrazovne reforme ili demografske krize koja se ne može gurnuti u stranu. Upotreba riječi „ustaša“ u političkom diskursu u Srbiji odavno je izgubila svoje povijesno značenje i postala isključivo sredstvo etiketiranja i diskreditacije, odnosno emocionalni okidač za izazivanje straha i mržnje.
Kroz povijest su se mnogi režimi u krizi oslanjajali na stvaranje „vanjskih prijetnji“ kako bi opravdali vlastite neuspjehe jer je strah moćan alat manipulacije. Onemogućava racionalno promišljanje i pruža priliku vlastima da se predstave kao zaštitnici naroda od izmišljenog neprijatelja. Zbog toga nećemo prestati inzistirati da ova praksa jednom zauvijek prestane, jer vjerujemo da je većinska Srbija pristojna, uviđavna i ne podržava ovakve manipulacije. A razlog opoziva veleposlanice Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, ne krije se sasvim sigurno niti na toj konferenciji, niti u iznošenju činjenica za koje bismo u najmanju ruku trebali i mogli tražiti zajednička rješenja.
Kad već govorimo o napadima na Hrvatsku koji dolaze od strane službenog Beograda, početkom godine zatražili ste od Tomislava Žigmanova, ministra za ljudska i manjinska prava da zatraži sazivanje hitne sjednice srbijanske vlade „kako bi se pitanje javnog ciljanja Hrvata za potrebe politike – prekinulo“, ili neka odstupi ako se ne udovolji zahtjevu. Treba napomenuti da tom valu govora mržnje pridružio se i gradonačelnik Subotice koji je kazao da ustaše napadaju Srbiju? Govor mržnje je najopasniji ako je on dio politike i strategije, a ne incidenta pojedinaca. A ako on dolazi od nositelja vlasti s tim su posljedice teže, a odgovornost veća. Građani, bez obzira što većina ne dijeli to mišljenje, primaju poruku da je takvo ponašanje dopušteno i nekažnjivo. Pogotovo iz razloga što ono za posljedicu nema nikakve sankcije. Nasuprot tomu, ovakav govor se još naknadno veliča od strane prorežimskih medija, a „žrtve“ se dodatno stigmatiziraju. Ovakvo kršenje ne samo manjinskih, nego i ljudskih prava svakako je u domenu Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog koje bi trebalo pokrenuti to pitanje, ne samo na razini priopćenja koja za ishod imaju simulaciju rješenja, nego dijalog s konkretnim prijedlozima mjera da ovakva praksa, kako smo već nekoliko puta jasno zastupali, jednom i zauvijek prestane.
Posebna perverzija u svemu tome jest i to da u tim huškačkim napadima sudjeluje i Vojsilav Šešelj, kojeg je Hag osudio za ratni zločin zbog progona vojvođanskih Hrvata? Možete li zamisliti da se predstavnici vlasti u Republici Hrvatskoj ne osude govor mržnje ili etnički motivirano nasilje? To je još veći problem koji će Srbija morati kad tad riješiti želi li ući u Europsku uniju. A nadam se i puno prije. Ne zbog europskih integracija već zbog vlastitih vrijednosti kojima se svi mi želimo voditi.
Izjavili ste da ćete od Tonina Picule, izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiji tražiti da u izvještaju o napretku Srbije, bude naveden i govor mržnje prema Hrvatima u Srbiji. Što Vam je odgovorio? Gospodin Picula dobro razumije situaciju u Srbiji i ono što je još važnije želi pridonijeti njezinom napretku na europskom putu. Za Republiku Hrvatsku je također od značaja imati susjeda koji poštuje vladavinu prava, slobodu medija i prava nacionalnih manjina. U svakom slučaju smatram da je važno da izvjestitelj prikupi informacije iz što više izvora kako bi izvješće bilo što objektivnije i kako bi preporuke pomogle Srbiji u ostvarenju zacrtanih ciljeva.
Kako se ti napadi koji dolaze s najviših pozicija reflektiraju na svakodnevni život pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji? Tako da u nastavi na hrvatskom jeziku imamo svega 5% upisane djece. Kod pripadnika drugih nacionalnosti taj postotak je značajno veći, između 60% i 90%. Da se na popisu stanovništva bojite izjasniti kao Hrvat. Da vam nije ugodno tražiti obrazac u općini na hrvatskom jeziku i da svoje kulturne manifestacije najrađe održavate u četiri zida. No, realno to je samo strah, a u stvarnosti incidenti (osim strateškog djelovanja pojedinih predstavnika vlasti) su rijetki, susjedi se poštuju i većina multikulturalnost vidi kao bogatstvo, poštuje i cijeni čovjeka, a ne nacionalnost.
Hrvata je po zadnjem popisu tek nešto oko 39 tisuća. Može li se uopće zaustaviti taj pad? Naravno. Ne samo zaustaviti nego i preokrenuti, ukoliko se prestanu provoditi strategije razbijanja hrvatskog korpusa na subetničke cjeline – Bunjevce, Šokce... i ukoliko se dozvoli il „ne daj Bože“ potakne stanovništvo na slobodno izražavanje svoje nacionalne pripadnosti. Na zadnjem popisu stanovništva se dogodio apsurd porasta broja Jugoslovena, a čak jedna desetina stanovništva se uopće nije etnički izjasnila. Takav ishod se mogao pretpostaviti obzirom da smo svjedočili uputama popisivačima kako nekoliko puta moraju naglasiti da nacionalno izjašnjavanje nije obavezno, a nerjetko se događalo i da popisivač zaključi obrazac, zatvori lap top i nakon upita je li moguće iskazati nacionalnu pripadnost, kaže kako je sad već nemoguće i da se treba uputiti poseban zahtjev za nadopunu.
Rekli ste na papiru su sva prava zagarantirana, ali stvarnost je nešto drugačija. Možete li nam tom konkretizirati? Uh. Bezbroj je primjera. Odete kupiti „Hrvatsku riječ“ na kiosk i ne možete ju naći. Na pitanje prodaju li uopće, prodavačica ju vadi ispod pulta. Tražite li dokument na hrvatskom jeziku nerijetko ćete naići na službenicu koja baš u tom trenutku nema „tastaturu na latinici“ ili traži da više platite ili morate doći sutra... Ako želite osnovati školski centar koji po zakonu imate pravo, deset godina ćete čekati da se „prikupe svi potrebni papiri“ i na koncu će ime centra bit sporno. Za istu manifestaciju koju organiziraju Bunjevci ne-Hrvati i Bunjevci Hrvati dobijete sedam puta manje sredstava.
U školama ravnatelji nerijetko zaniječu da postoji mogućnost izučavanja Hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture ili pak ako se cijela generacija prvašića odluči za upis u nastavu na hrvatskom jeziku ponovit će tri puta ankete uz prateće prijetnje dok gotovo svi roditelji ne odustanu... Mnogo je primjera, da su po zakonu prava garantirana, a u praksi ih je „nemoguće“ provesti. Nacionalno osjetljivu statisktiku uposlenih osoba ako niste znali Hrvatska ne bi smjela imati jer je to podatak koji po njihovim riječima nemamo pravo tražit pa onda sukladno tomu niti posjedovati. Nije mi samo jasno zašto se onda predstavnici institucija Republike Srbije na međuvladinom odboru između Republike Hrvatske i Republike Srbije bune ako dođe do pada zaposlenih Srba u hrvatskoj policiji ili sudstvu?
Imate dobru suradnju sa SNV-om, a više puta ste napomenuli kako jedni druge najbolje razumijete. Srbi u Hrvatskoj upozoravaju na činjenicu da su također meta govora mržnje, o čemu je bilo govora i na zadnjem zajedničkom skupu u Zagrebu? Imamo. I osuđujemo govor mržnje s obje strane. Razlika je samo što se u Hrvatskoj dogodi na razini incidenta (kojih će uvijek biti) i onda ih osude najviši predstavnici vlasti Republike Hrvatske, a u Srbiji još dobijete naslovnice poput „Sami sebi prete pa im Srbija kriva!“
Odnosi između Hrvatske i Srbije već su godinama na najnižoj razini. Koliko i ta situacija utječe na položaje manjinskih zajednica u objema državama? Više nego se može zamisliti. I više nego iko drugi to osjeti. A vjerujte kada se to prelije i na sve instance i kada se čak i običan narod u Republici Hrvatskoj povuče i odluči „ne prilaziti“ Srbiju, oni koji tamo sami ostanu, smo jedino i samo mi.
I na koncu prošlo je više od 21 godine o potpisivanja sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije, još u vrijeme vlada Ive Sanadera i Vojislava Koštunice. Članak 9. ako se ne varam tog sporazuma govori o zagarantiranim mandatima u predstavničkim tijelima, što se nije pretvorilo u stvarnost za hrvatsku zajednicu u Srbiji. Sve dosadašnje vlasti u Beogradu su uporno ponavljali kako je to nemoguće provesti u djelo. Što Hrvatska tu može napraviti, kako bi se natjeralo službeni Beograd ispuni ono što su potpisali?
Gdje ima volje ima i načina. Dane i sate smo proveli pokušavajući ponuditi „adekvatno“ rješenje koje bi bilo sukladno zakonu. Ali uzalud. No, onog trenutka kada se bude razumijelo da garantirani mandati ne mogu ugroziti 250 poslanika u Narodnoj skupštini Srbije niti „ugroziti“ ijednu odluku koja se bude usvajala, nego naprotiv uvažiti i učiniti zadovoljnim dio svojih građana bit ćemo na dobrom putu. Vjerujem da će i taj iracionalan strah jednom nestati.
I za kraj koji je Vaš stav o studentskim prosvjedima u Srbiji? Prosvjedi su se kad tad morali dogoditi jer su oni neminovna posljedica višedecenijske represije. Život u strahu, pod pritiskom i u konstantnom vanrednom stanju ne može biti dugog trajanja. Zapravo ovo je već bilo predugo, ali ono što se sada dogodilo je probudilo nadu jer je višedecenijsko kreiranje „ružičastog“ svijeta razvilo osjećaj usamljenosti u drugačijim stavovima i bespomoćnosti da se sam boriš s vjetrenjačama. Ovolika mladost, razumnost i ljubav davno se mogla vidjeti na ulicama Srbije. Sumnjali smo u mlađe „inertne“ i „apatične“ generacije, a zapravo su nas upravo oni „posramili“ svojom odlučnošću i vjerom da Srbija može biti zemlja u kojoj želimo živjeti.
Srbi se i medjusobno vrijedjaju nazivajuc jedni druge ustasama.