Ako je zagrebački Muzej prekinutih veza jedna od najposjećenijih lokacija u Zagrebu, onda su odnedavni plakati Muzeja neispunjenih obećanja Nacionalnog foruma Nikice Gabrića valjda najčitanije štivo ovih dana. Ta nas je virtualna dosjetka iznova podsjetila na mnoštvo predizbornih obećanja kojima su stranke i njihovi lideri godinama snubili birače, a nakon izbora ta su se obećanja nerijetko pokazala kao varka. Najčešće su dobronamjerne i lakovjerne varali HDZ i SDP. Obmanjivale su nas i prijašnje i sadašnja vlast. Vlast koja im je na izborima povjeravana svojim mandatima i trajanjem svjedoči o uspješnosti predizbornih političkih manipulacija.
No nedavnom podvalom pompozno najavljivanoga Plana 21 SDP i njegovi saveznici nadmašili su sva dosadašnja prijeizborna hvalisanja. Ništa bitno od neumjesne i kričave reklame nije ostvareno. Naprotiv, sve se pokazalo kao naivno vjerovanje ljudi željnih obećanja o boljitku.
Kada se tek i letimično pogleda što se sve obećavalo, onda je vidljivo da je to bilo po onoj narodnoj: obećanje – ludom radovanje. Bedastima su ispali svi koji su naivno povjerovali neodgovornim politikantskim “ribarima ljudskih duša”. Plan 21 se na koncu pokazuje kao 21 obmana. Kao egzemplarno je ostalo zapamćeno prepotentno obećanje Vesne Pusić i Radimira Čačića prije izbora 2000. godine da će nakon pobjede otvoriti 200.000 radnih mjesta! Nikakvih posljedica za tu besramnu prijevaru nisu osjetili. Dok je još trajala njihova politička idila i uživanje u vlasti, valjda su se samo podsmjehivali biračkoj lakovjernosti. Da su živjeli u nekoj ozbiljnijoj, demokratičnijoj i politički osvještenijoj sredini, nakon te prijevare bili bi politički mrtvaci. U kulturno i politički zapuštenoj Hrvatskoj ne samo da su politički preživjeli nego su još i krenuli u nov politički život. Nastavili su politički uspon a da se i ne znaju razlozi za to.
Danas premijer Zoran Milanović i njegova ekipa žive po istoj matrici koju su svojedobno ustrajno koristili vodeći HNS-ovci. Uvijek su stvarali privid da su sposobniji, pošteniji i važniji nego što jesu. Slično opsjenarstvo već dugo podvaljuje i Milanović. Njegovi tzv. strateški projekti valjda se i ne miču dalje od onoga što je zapisano u fantazirajućem Planu 21. I taj je plan još jednom nepobitno potvrdio onu uzrečicu – da se najviše laže nakon lova i prije izbora. Neki bi hvalisavi lovci još mogli ići k političarima na dodatnu pouku. Da se barem nešto, od onoga o čemu su političari željni vlasti godinama ustrajno i papagajski bajali, i ostvarilo, Hrvatska bi već valjda bila slična Švicarskoj. U imaginarnom Muzeju lažnih obećanja teško da bi više i bilo mjesta za sve dosadašnje prijesne i masne predizborne laži.
Od starih i već dobro poznatih stranaka čija politička neinventivnost i poslušnost autoritarnom stranačkom vodstvu teško da se i može očekivati da mogu nešto novo učiniti za opću dobrobit. Za HDZ i SDP, kao kolektivne arhetipove, ne glasa se razložno i po onome što bi te stranke realno mogle učiniti, nego po svjetonazorskom stereotipu. U toj krizi stranačkih i pojedinačnih političkih identiteta šansa je za nove i još nedovoljno poznate, poput Nacionalnog foruma Nikice Gabrića, Oraha SDP-ove disidentice Mirele Holy i združenih u Savezu za Hrvatsku. Svi (novi) akteri hrvatske politike učinili bi revolucionarni prevrat kada ne bi odvajali obećanja i odgovornost. U tradicionalnoj našoj kulturi zadana riječ je bila svetinja. Častan čovjek nikada ne bi pogazio svoju riječ. Nije se tek olako govorilo se da se ljude veže za riječ, a volove za rogove. Obećane riječi danas i ne obvezuju. Čak ni oni kojima je nešto obećano neispunjenje toga kao da ne doživljavaju kao prijevaru? Nove stranke bit će doista nove samo ako ne slijede tu okušanu političku matricu. Vezivanje tih stanaka uz HDZ i SDP mogu samo i te nove uvući u svoju gravitacijsku orbitu. Postanu li nove stranke samo političkim satelitima starih i velikih, hrvatski će politički svemir ostati isti, a Hrvatska se politika možda pretvori u svemirsku “crnu rupu”.
>> Mirela Holy: Nema suradnje sa SDP-om dok se ne počne držati programa
