Američki predsjednik Donald Trump objavio je da njegova administracija pokreće proces službenog proglašavanja Muslimanskog bratstva terorističkom organizacijom, potez koji je stigao gotovo izravno pod utjecajem saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, dugogodišnjeg protivnika Bratstva i svih njegovih regionalnih mreža. Trumpova uredba nalaže američkim institucijama da prouče treba li ogranke Bratstva u Egiptu, Libanonu, Jordanu i drugim zemljama klasificirati kao strane terorističke organizacije, uz obrazloženje Bijele kuće da se radi o “transnacionalnoj mreži koja potiče terorizam i destabilizaciju protiv interesa SAD-a i njihovih saveznika”.
Ironija je u tome što Washington istodobno pokazuje političku nekoherentnost bez presedana: nedavno je State Department uklonio Hayat Tahrir al-Sham i njegovog vođu Ahmeda al-Sharaa (Abu Mohammed al-Julani) s terorističke liste, a Trump ga je čak primio u Bijeloj kući – iako je al-Sharaa u jednom od svojih posljednjih intervjua otvoreno rekao da je ideološki sljedbenik Muslimanskog bratstva. Tako je SAD u isto vrijeme objavio rat Bratstvu i istodobno otvorio vrata njegovim najradikalnijim reinterpretacijama. Muslimansko bratstvo i dalje je najutjecajnija globalna mreža političkog islamizma, utemeljena na učenjima Hasana al-Banne i radikaliziranim interpretacijama Sayyida Qutba.
Ogranci i saveznici Bratstva rasprostranjeni su od Sjeverne Afrike preko Bliskog istoka do Azije i zapadnih dijaspora. Iako je pokret zabranjen u mnogim državama, njegova ideologija preživjela je zahvaljujući zaštitnicima poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i katarskog emira Tamima bin Hamada Al Thanija. Erdoğan, premda formalno izvan Bratstva, postao je njegov najvažniji politički sponzor: AKP je godinama bio ideološki model mnogim ograncima Bratstva, a nakon sloma egipatske vlade Mohameda Morsija 2013. Turska je prihvatila stotine njihovih kadrova, pružajući im politički, medijski i organizacijski prostor. Katar je pak ključni financijski i medijski patron pokreta, od obrazovnih i humanitarnih mreža do propagandne moći Al Jazeere.
Muslimansko bratstvo, nastalo 1928. u Egiptu, djeluje kao transnacionalni islamistički pokret čija ideologija kombinira politički islam, društveni aktivizam i dugoročnu strategiju preoblikovanja država kroz institucije, obrazovanje, izborni proces i vjersku infrastrukturu. Iako formalno organizacijski centar ostaje egipatski ogranak, stvarnu snagu pokret izvlači iz široke mreže ideološki srodnih stranaka i organizacija: tuniske Ennahde, marokanske Stranke pravednosti i razvoja (PJD), jordanskog Islamic Action Fronta, kuvajtskog Hadasa, bahreinskog al-Islaha, emiratskog al-Islaha (koji UAE vode kao terorističku organizaciju), sudanske Nacionalne islamske fronte te libijske Stranke pravde i izgradnje. U Jemenu Islah spaja plemenske strukture i bratstvenički aktivizam, dok Hamas – kao palestinski ogranak – otvoreno priznaje svoju ideološku pripadnost MB. U Europi i SAD-u djeluju civilne organizacije poput Muslimanskog vijeća Britanije (MCB) i CAIR-a, koje službeno odbacuju operativne veze, ali povijesno nose elemente iste intelektualno-religijske matrice.
U Turskoj, AKP i Erdoğan nisu službena podružnica MB, ali dijele ključne principe političkog islamizma: nadilaženje sekularne paradigme, gradnja paralelnih institucija i stvaranje političkog sustava u kojem islam ima centralnu ulogu. Ankara je nakon 2013. postala glavno utočište egipatske braće, a turske sigurnosne strukture počele su koristiti mreže islamističkih organizacija kao instrument regionalnog utjecaja – od Sirije i Libije do Katara i Somalije. Katar igra ključnu ulogu u očuvanju pokreta: financijski, ideološki i diplomatski. Doha je godinama pružala utočište vodećim kadrovima MB, a Yusuf al-Qaradawi, jedan od najutjecajnijih ideologa pokreta, bio je lice katarskog pokroviteljstva sve do smrti.
U Siriji je Muslimansko bratstvo imalo duboke korijene, posebno u sukobima sa sekularnim režimima Hafeza i Bašara al-Assada. Nakon izbijanja pobune 2011. MB je bila snažno zastupljena u političkom segmentu opozicije, posebno unutar Sirijskog nacionalnog vijeća, koje su Turska i Katar aktivno podupirali. No na terenu su dominirale džihadističke i salafističke frakcije, što je MB potisnulo u političku, a ne vojnu ulogu. Iz tog kaosa izrastao je Abu Mohammed al-Julani, vođa Jabhat al-Nusre, kasnije transformirane u Hayat Tahrir al-Sham. Nakon raskida s Al-Qa’idom 2016.–2017., al-Julani je krenuo putem lokalnog islamizma: stvaranja uprave, sudova, policije, poreznog sustava i škola – modela koji u mnogočemu podsjeća na strategije Muslimanskog bratstva. HTS nije MB, ali se njegova transformacija i Julanijeva retorika sve više približavaju pragmatičnom političkom islamizmu koji Bratstvo promovira desetljećima.
Sve ove organizacije , od legalnih parlamentarnih stranaka do islamističkih pokreta i oružanih milicija poput Hamasa – povezuje ista temeljna paradigma: islam kao osnova vlasti, društvena promjena kroz institucije, obrazovanje i socijalne mreže, te otpor sekularnim ili prozapadnim režimima. Današnji globalni pokrovitelji tog ideološkog okvira, prije svega Erdoğan i katarski emir Tamim bin Hamad Al Thani, pružaju politički, medijski i sigurnosni kišobran pod kojim Bratstvo i njegove varijante opstaju u regijama gdje su zabranjene, marginalizirane ili progonjene , od Egipta do UAE-a i Saudijske Arabije.
Otvori KEKS Pay
Neka počekaju...za dvije, tri godine su u bijeloj kući na slikanju s novim predsjednikom