Irena Lučić vinska je promotorica i osnivačica platforme diWine, putem koje već više od deset godina radi na demokratizaciji vinske kulture u Hrvatskoj. Ono što je izdvaja od ostalih stručnjaka iz branše jest pristup u kojem umjesto elitizma i hermetičkog žargona vino nastoji približiti običnom potrošaču edukativnim radionicama. U razgovoru otvoreno govori o zabludama koje okružuju vino, snobizmu koji kvari scenu, ali i o tome zašto Hrvatska tek treba izgraditi vinsku kulturu kao dio svog identiteta.
Bih li pogriješio da vas nazovem vinskom kraljicom?
Bila bih polaskana, ali ne smijem prisvojiti tu titulu. Vinska kraljica je termin koji se odnosi na tradicionalni izbor mlade žene koja dolazi iz vinske obitelji. Ideja je da ta djevojka postane ambasadorica vina svoga kraja. U Hrvatskoj se katkad održavaju izbori za vinsku kraljicu, no smatram da se to ne kapitalizira kako treba. Slovenci i Austrijanci to rade puno bolje – njihove vinske kraljice angažirane su u promociji vina svoje zemlje, gostujući u medijima i na važnim vinskim manifestacijama.
U biti, ta titula ionako zvuči nekako elitistički, a vi svojim radom nastojite pobjeći od snobizma koji se zna vezati uz vinski milje. Objasnite mi što to točno radite u okviru platforme diWine?
Moja je titula puno manje čarobna od spomenute vinske kraljice i glasi – vinska promotorica. DiWine_project je platforma koju sam pokrenula prije više od deset godina te se u sklopu nje bavim promocijom vina i vinske kulture. Sve je počelo davne 2014. godine, kada sam u Zagrebu organizirala prvi open-air vinski festival.
Kad sam zakoračila u svijet vina, uočila sam da postoji ogroman tržišni jaz. Imamo 2 do 5% ljudi koji su vinski znalci ili se vinom profesionalno bave te ostatak potrošača koji vino dan danas dijele na crno i bijelo. Kad se to stavi u kontekst Europe ili čak samo Mediterana, nijedna druga zemlja nema baš takav raskorak. U jednoj Austriji, Njemačkoj, a da ne govorim o Italiji i Francuskoj, prosječan potrošač ipak o vinu ponešto zna i na taj način kao kupac inzistira na tome da dobije vrijednost za svoj novac. Te zemlje imaju vinsku kulturu kao dio svog identiteta, dio svakodnevice. Shvatila sam da našoj zemlji treba edukacija usmjerena na običnog potrošača. Danas, deset godina poslije, ta se slika znatno promijenila nabolje i želim vjerovati da sam barem kotačić koji je pokrenuo taj mehanizam.
Kako funkcionira platforma diWine?
Platforma se sastoji od nekoliko komponenata. Prvi i najvažniji dio, koji je moj kontinuitet svih ovih godina, vinske su radionice koje se održavaju jednom do dva puta tjedno. Namijenjene su početnicima i vinskim entuzijastima te nije riječ o profesionalnoj edukaciji za sommeliere. Moj je cilj ljudima odškrinuti vrata vinskog svijeta i poručiti im da postoji način kako da u svoju svakodnevicu ugrade dozu zdravog hedonizma.
Druga kategorija je marketing za vinare. Hrvatska je, naime, zemlja malih vinara i oni svoj posao doživljavaju vrlo osobno. Žele da njihovo vino ostavi dojam na potrošača. No kada se odluče, primjerice, aktivirati na društvenim mrežama, svi imaju istu krilaticu, koja otprilike glasi "mi spajamo tradiciju i inovaciju". Tako se utope u moru sličnih poruka. Moj je zadatak pomoći im da svoju priču ispričaju pravoj publici na pravi način. Treća je stvar portal Putuj & kušaj, koji prati vinsku scenu i ima svrhu informiranja potrošača. Često surađujem i s turističkim zajednicama na organizaciji putovanja i destinacijskom brendiranju Hrvatske kao vinske zemlje.
Zbog čega se vinska kultura smatra elitističkom? Je li to zbog jezika kojim se o vinu govori, rituala kušanja ili nečeg trećeg?
Postoji razlika između elitizma i lažnog elitizma. Elitizam znači da si zaista ušao u pet posto najboljih po nečemu. To je mjerljiva kategorija koja govori da si se nečemu posvetio. I taj elitizam u vinu ima svoje mjesto jer zaista nije svako vino veliko vino, nije svaki vinar po defaultu zvijezda. Napraviti vrhunsko vino oblik je umjetnosti. Ali postoji i lažni elitizam koji kaže: ja ponešto znam o vinu pa sam bolji od tebe. Ti tu ne pripadaš jer ne znaš što znači bouquet, ne znaš što znači barrique, ne znaš što je maceracija. Činjenica jest da u vinu postoje pojmovi koji opisuju stilove i procese, ali njih treba demistificirati. Možeš tako filozofirati o bilo kojoj branši. Razumiješ se u automobile, pa se razbacuješ detaljima o performansama motora. Ili si frizerka pa pola sata pričaš o nijansi plavih pramenova. Uvijek postoji netko tko o nečemu zna više od tebe, ali znanje je tu da se dijeli, a ne da ga koristimo za diskriminaciju. Kod današnjih generacija takve priče srećom ne prolaze. Njihov je moto: ili mi to pojednostavi ili se time uopće neću zamarati. I to je natjeralo cijeli sektor – vinare, distributere, sommeliere, vinske novinare – da shvate: ako nastavimo ovako, nećemo više imati kome prodavati vino.
Koje su neke od najčešćih zabluda vezanih uz vino?
Prvo, da mora biti jako skupo da bi bilo dobro. Vino od 30 eura može vrijediti 30 eura, ali vino od 130 eura sigurno ne vrijedi 130 eura, osim u vrlo iznimnim slučajevima. Polovina te cijene je marketing. Do nekih 50 eura ima smisla davati taj novac, iznad toga zaista moraš jako dobro znati što plaćaš.
Drugi je mit da vino mora imati pluteni čep da bi bilo dobro. Pluteni čep važan je jedino ako vino namjeravaš odležavati jer omogućuje mikrooksidaciju, koja omogućuje vinu da se nastavi razvijati u butelji. Ali 70 do 80 posto vina koje se godišnje proizvede u svijetu namijenjeno je tome da se konzumira unutar godinu-dvije od puštanja na tržište. Za takvo vino pluteni čep nije nužan. Osim toga, pluto može biti uzrok greške u vinu, zbog TCA (2,4,6 trikloroanisol) spoja koji vinu daje neugodan miris po mokrom kartonu. Statistički, od sto butelja, dvije će biti "po čepu". To nije greška vinara niti skladištenja vina, to je greška materijala koju industrija do danas nije uspjela riješiti. Navojni čep ne može u vinu napraviti grešku i s te je strane sigurniji.
Treći je mit da je vino bolje što je starije. Vinar tempira puštanje vina u trenutku kad je ono spremno za konzumaciju. Svako vino ima svoj životni vijek – raste, dolazi do svog vrhunca i onda pada. Kod nekih je taj raspon 20 godina, kod drugih dvije. Oko 80 posto vina kreirano je da se popije mlado, dakle unutar jedne do dvije godine. Samo 20 posto eventualno ima prostora za dugotrajnije čuvanje, a onda u tom slučaju za to treba imati i odgovarajuće uvjete. Vino ne voli izloženost svjetlu niti temperaturne oscilacije, a kredenac u kuhinji teško da možemo nazvati arhivskim uvjetima.
Možete li otkriti neke od osnovnih stvari koje podijelite s polaznicima tečajeva?
Na početničkoj radionici učimo kako uopće vino nastaje, kako nastaju arome i okusi u vinu, što se događa u vinogradu, a što u podrumu. Učimo kako čitati vinsku etiketu, kako vino poslužiti, na kojim temperaturama, u kakvim čašama, koliko ga rastočiti. Dotaknemo se i vinskog bontona – kako se ponašati, kako naručiti vino, što je bitno znati kad organiziraš zabavu kod kuće. Na radionici učimo i kako pravilno otvoriti butelju vina, što je najzabavniji dio jer se neki od polaznika s tim zadatkom susreću prvi put. U svakom slučaju, smijeha ne nedostaje.
Tko vam sve dolazi na radionice i kako su one koncipirane? Je li potrebno kakvo predznanje?
Jednom mjesečno ide Vino za početnike, a upravo je to radionica koja je meni nedostajala kad sam počinjala učiti o vinu. Postoji hrpa vinskih festivala i radionica za one koji već nešto znaju, ali ako nemaš osnove, nemaš onaj kostur na koji će se znanje nadovezati. Tada sam odlučila da ću napraviti upravo takvu radionicu: za uloženih 26 eura i 2,5 sata u četvrtak poslije posla dobiješ vinske osnove i popiješ 4-5 čaša vina te odlučiš sviđa li ti se uopće svijet vina. Pokazalo se kao dobra odluka jer je kroz ovu radionicu do sada prošlo već više od 1500 polaznika.
Preostale radionice svojevrsna su nadogradnja, bilo u smjeru "upoznaj vinske destinacije" bilo u smjeru "upoznaj sortu". Predznanje nije potrebno, a publika je raznolika – od mladih koji su tek završili ili završavaju fakultet do umirovljenika, ljudi koji žele znati nešto više, ali ne žele biti sommelieri, onih koji su radionicu dobili na poklon, ženska društva, muška društva, parovi, manje firme koje dolaze na team building...
Koliko u Hrvatskoj uopće košta dobro vino?
Kod nas se stvarno dobra vina mogu naći po cijenama između 15 i 20 eura. Slavonija je definitivno regija u kojoj treba tražiti vrijednost za novac. Graševina je pritom odličan izbor, njezina se kvaliteta nevjerojatno podigla u proteklih 10-15 godina. Ako se pak traži nešto autentično i jedinstveno, onda fokus treba biti na vinima Dalmacije, Istre ili Kvarnera, gdje dominiraju autohtone sorte. Tu su cijene nešto više, ali solidno vino za poklon može se naći za 20 eura. Bregovita Hrvatska, osobito Plešivica, Međimurje i Zagorje, sjajan su izbor za ljubitelje pjenušaca.
U kojim je prigodama ili uz koja jela najbolje piti bijelo, a uz koja crno vino, a kada biste preporučili rosé?
Važno je krenuti od laganijeg i ići prema ozbiljnijem tijelu vina. Dakle, najprije pjenušac, pa laganije bijelo, pa ozbiljnije bijelo, rosé, laganije crno, pa ozbiljnije crno. Desertna vina i fortificirana vina (poput npr. porta) idu skroz na kraju. Ono u čemu tradicionalno griješimo jest da za dobrodošlicu poslužimo rakiju. Rakija sa svojih 30 do 45 posto alkohola sprži okusne pupoljke i što god nakon toga jedeš i piješ, nećeš doživjeti kako treba. Rakija kao tradicionalno piće itekako ima svoje mjesto u hrvatskoj gastronomiji, ali treba biti poslužena na kraju.
Što se tiče temperature, ne morate kupovati setove s termometrom. Uvijek kažem polaznicima: radije si za taj novac kupite dobru butelju vina. Pravilo je jednostavno i zove se 20:20 – bijela vina držite u hladnjaku, a 20 minuta prije posluživanja izvadite ih iz njega. Crna vina držite vani, a 20 minuta prije posluživanja stavite ih u hladnjak. Kod sljubljivanja s hranom neko je opće pravilo uz bijelo vino riba, uz crno crveno meso. Ali nije toliko važan glavni dio obroka koliko umak, začini i slično. Možeš imati tjesteninu, ali nije isto je li ona sa šalšom ili s bijelim kremastim umakom. Rosé je kao kategorija vina sve popularniji, a predstavlja, primjerice, sjajnu alternativu crnjacima prilikom ljetnih roštiljanja. Sljubljivanje hrane i vina zapravo je jako kompleksan posao, ali ideja je da se igramo i da učimo.
FOTO Jacques Houdek slavi 45. rođendan, evo kako se mijenjao kroz godine
Otvori KEKS Pay
