28. lipnja 1948. objavljena je Rezolucija Informbiroa, dokument koji je obilježio politički raskol između tadašnje Jugoslavije i Sovjetskog Saveza te označio jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti Hrvatske, ali i svijeta.
U najnovijoj epizodi podcasta projekta SNOVI, povjesničar dr. sc. Martin Previšić detaljno je iznio sve ključne političke i ideološke uzroke ovog povijesnog sukoba, kao i njegove posljedice po Jugoslaviju, Europu i širu međunarodnu zajednicu.
Sovjetski model u jugoslavenskoj praksi
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) krenula je u intenzivno provođenje sovjetskog modela upravljanja. Dr. Previšić pojašnjava da je do 1948. Jugoslavija u gotovo svim aspektima društva replicirala sovjetski sistem, od političke represije i jednopartijskog sustava, preko centralizirane planske privrede i kolektivizacije, pa sve do uvođenja rigidne cenzure i kulta ličnosti.
„Zapravo, riječ je o aplikaciji raznih modela iz SSSR-a u oblasti politike, sporta, publicistike, ekonomije, gotovo svim vidovima života“, ističe Previšić. Iako je Jugoslavija nominalno bila suverena država, njezin politički, gospodarski i kulturni život bio je u potpunosti oblikovan prema uzoru na Staljinovu viziju socijalizma.
Prvi prijepori zbog pravila igre
Već tijekom rata dolazi do prvih tenzija. Sovjetski Savez bio je formalni saveznik jugoslavenskih partizana, no njihove ratne ambicije i operacije nisu uvijek bile usklađene s interesima Moskve. Dr. Previšić navodi da se Josip Broz Tito pokazivao kao sve samostalniji lider, često ignorirajući savjete, pa i izravne naredbe, iz Moskve.
Jedan od ključnih trenutaka dogodio se upravo tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. „Staljin je bio oprezan, da ne bi izbio sukob sa Zapadom”, objašnjava Previšić. Zato je rekao Titu da se povuče iz Trsta i da ne intervenira u Grčkoj, ali Tito je te poruke ignorirao.
Tito je aktivno podržavao grčke komuniste u građanskom ratu, i to u trenutku kada je Staljin već imao dogovor s Churchillom o interesnim sferama u Europi, tj. dogovor prema kojem je Grčka trebala pripasti britanskom utjecaju. Taj je potez izravno doveo u pitanje Staljinovu vanjskopolitičku strategiju.
Ideja o balkanskoj federaciji: Jugoslavija širi utjecaj
Dodatni prijepori nastali su zbog nastojanja KPJ da poveže Jugoslaviju s Bugarskom i Albanijom kroz ideju balkanske federacije. Tito i bugarski čelnik Georgi Dimitrov ozbiljno su pregovarali o toj ideji, pa i potpisali određene sporazume i to bez konzultacija s Moskvom. Previšić to tumači kao izraz Titove ambicije da postane „mali balkanski Staljin“.
U albanskom slučaju, jugoslavenska vojska de facto je kontrolirala neke aspekte unutarnje politike, a postojale su i konkretne namjere da Albanija postane sedma republika Jugoslavije. Za Staljina, to je bilo nedopustivo i umjesto poslušnog satelita, u Titu je vidio opasnog rivala.
„Bio je vođa partizanskog pokreta s milijun ljudi i imao je legitimaciju unutar zemlje. Nije ga instalirala Moskva, kao druge lidere u istočnoj Europi“, naglašava Previšić.
Rezolucija Informbiroa: dokument optužbe i prijetnji
Kada su svi pokušaji Moskve da „disciplinira“ KPJ propali, sovjetsko vodstvo odlučilo je objaviti dokument koji će politički i javno diskreditirati jugoslavensko vodstvo. U Bukureštu je 28. lipnja 1948. donesena Rezolucija Informbiroa o stanju u KPJ – osam točaka optužbi protiv jugoslavenskog rukovodstva.
Optužbe su bile široke, od odstupanja od marksizma, kapitalističkih tendencija u privredi, represije unutar Partije, do stvaranja kulta ličnosti oko Tita. No, najvažnija poruka bila je jasna: poziv „zdravim snagama“ unutar KPJ da svrgnu rukovodstvo. Bio je to otvoreni poziv na puč.
Reakcija Jugoslavije i otpor pritiscima
Tito i KPJ odlučno su odbacili Rezoluciju. Previšić naglašava da se Jugoslavija našla pod golemim pritiskom: političkim, vojnim i ekonomskim. Sovjeti su povukli sve stručnjake, prekinuli trgovinske veze, a druge komunističke partije prekinule su odnose s KPJ. Unutar zemlje započinju čistke svih koji su podržavali Moskvu, što kulminira osnivanjem logora na Golom otoku.
Ipak, unatoč izolaciji, Jugoslavija se uspijeva održati i to je bila prekretnica. Jugoslavija se počela okretati Zapadu, primati pomoć iz SAD-a, razvijati svoju verziju socijalizma – samoupravljanje.
Posljedice po međunarodni poredak
Ovaj raskol imao je golem utjecaj na međunarodne odnose. Prvi put jedna komunistička država otvoreno se suprotstavila Moskvi, i to bez da bude vojno okupirana. Jugoslavenski primjer postao je presedan i pokazao da Sovjetski Savez nije svemoguć. Kasniji pokušaji reformi i autonomije u zemljama poput Mađarske (1956.) i Čehoslovačke (1968.) neće imati istu sudbinu, ali će se često pozivati na „jugoslavenski model“.
Raskol između Tita i Staljina nije bio samo ideološki nesporazum, već sudar dviju vizija komunizma i dvije političke volje. Na jednoj strani bila je hegemonistička sila koja nije tolerirala neposlušnost, a na drugoj lider s unutarnjom legitimacijom i vanjskom ambicijom. Taj je sukob odredio smjer jugoslavenske povijesti u desetljećima koja su slijedila, ali i utjecao na globalni poredak tijekom Hladnog rata.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
