Dobio je što je tražio! Sam pao, sam se ubio! To su samo neke od odobravajućih reakcija na ubojstvo Charlieja Kirka, ne iz usta nekih zatucanih "antifa" s druge strane Atlantika ni profesionalnih mrežnih ratnika s ove strane, nego je često riječ o izjavama ljudi s prepoznatljivim imenim i prezimenima, za koje smo inače vjerovali da su normalni, razumni, velikodušni ljudi. Da, ima i onih koje će prvo reći: "Ne odobravam ničije ubojstvo, ALI – odmah zatim dolazi obavezno 'ali' – ne žalim ni za jednim fašistom!"
Eto, ako niste znali, Charlie Kirk u očima naših čuvara tekovina revolucije bio je – fašist. I točka, tu se više nema što dodati. Samim time zreo za odstrel. Jer, jel'te, ako je netko fašist, u njemu sasvim sigurno čuči neki mali Hitler – kojemu ne smijemo dati šansu. Staro pitanje, da vam daju vremenski stroj s povratnom kartom u Beč godine gospodnje 1908., kako biste se susreli oči u oči s frustriranim austrijskim akvarelistom nakon što je drugi put odbijen na bečkoj akademiji likovnih umjetnosti – biste li mu pucali među oči? Biste li mu precvikali žilu kucavicu, kao što je to ubojica iz Utaha jednim snajperskim hicem napravio Charlieju Kirku? Čak i ako Adolf ne bi imao pojma zašto ste to napravili i još uvijek nije ni zamislio ono čime bi to stvarno zaslužio?
Dobro da to nije tema kod nas u politici, svašta bi i tu čuli. Već ovako imate novinare, pardon aktiviste, koji brane one koji se javno vesele Kirkovoj smrti i opravdavaju ubojstvo... A da imate isti narativ ljevice i kod nas vidite kroz to što neki "novinari" zovu domobrane SS divizijama, fašistima i agresorima, do toga da opravdavaju poslijeratne zločine tamo od 45 do 58 i govore da nije dovoljno ljudi pobijeno... Izmišlja se fašizacija društva, koristi se izuzetno agresivna retorika prema neistomišljenicima, nameće se cenzura, a sve se pokušava progurati dernjavom i agresivnim nastupom.