Uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, mediji su iz dana u dan pokušavali proniknuti u fenomen pjevača čiji je koncert, kraj svega drugog, bio i svojevrsni društveno-socijalni i komunalni eksperiment. Glazbeni kritičar Ilko Čulić, koji je uoči koncerta objavio seriju tekstova o Thompsonovu karijernom putu, napisao je kako megaspektakl tih razmjera u Hrvatskoj mogu organizirati samo tri "institucije": HDZ, Crkva i mafija, odnosno da je Thompson tek frontmen neke od njih. Međutim, tužna slika HDZ-ovih ministara i zastupnika u VIP zoni, koji su se došli ogrebati za nekoliko minuta slave i zbog kojih su na obližnje zgrade bili postavljeni čak i snajperisti, čime su sebi dodatno dali na važnosti, govori suprotno. Isto vrijedi i za visoke crkvene velikodostojnike. HDZ-ovi i crkveni meštri, da ovaj put izostavimo famozne "mafijaše", na nivou kakav je viđen na Hipodromu nisu u stanju organizirati ni prosječnu romsku svadbu, a kamoli event na kojem sudjeluje pola milijuna ljudi, i to u srcu gotovo milijunskog grada, što je cijeli taj posao učinilo neusporedivo kompleksnijim. Zaboravlja se da među tisućama profesionalaca koji su sudjelovali u pripremi koncerta, od montera, inženjera, informatičara, scenskih radnika, pa do pratećih glazbenika, postoje deseci, možda i stotine njih koji nisu Thompsonovi obožavatelji, već naprosto profesionalci koji su vrhunski obavili svoj posao. U hrvatskim ideološkim sučeljavanjima ta skupina, koja je i najzaslužnija za tehničku izvedbu koncerta koji je usprkos nekim zlogukim predviđanjima odrađen na vrhunskoj razini, svedena je na bezličnu sivu masu. Thompsonov koncert bio je u prvom redu trijumf profesionalizma, pa tek onda ideološki sraz "naših" i "njihovih", "lijevih" i "desnih", kako je isključivo prikazivan u medijima.
Poput Gabona ili Obale Slonovače....nema kulta obrazovanja, kulta umjetnosti ili znanosti. Domorodačka zanimacija.