Moj otac, kao što sam to često pisao, literarizirajući svoja rana iskustva, imao je ideju da svom nasljedniku olakša život tako što će ga dovoljno rano suočiti sa strahotama vanjskoga svijeta. Tako me je, kao devetogodišnjaka, vodio u prosekturu da mi pokaže mrtve ljude u komadu i u dijelovima, njihove izvađene organe, fetuse u formalinu. Iskustvo je bilo zanimljivo, ali nimalo traumatično. Od komada ljudskih tijela, koji izgledaju kao da su načinjeni od voska, od "preparata" u formalinu i lešina koje su, ako se dobro sjećam, plovile u nekakvom bazenu, bili su zanimljiviji živi ljudi koji su tu radili i nekako su se, čak i za sarajevske prilike, pretjerano šalili, njihove pregače nalik mesarskima i crvene gumene rukavice. Zanimljiviji je od mrtvih bio moj otac, koji je od mene očekivao neku reakciju, a ja sam mu, valjda, djelovao hladno, što ga je, bit će, pomalo i plašilo.
Taj Drvenik i njegovo more, Hvarski kanal i pogled prema Sućurju, to more u kojem sam rano proplivao i odrana sam uživao plašiti bližnje time što bih otplivao daleko, daleko, za mene je, u proljeće 1976., još uvijek moj raj i zavičaj koji mi je oduzet jer mi je namijenjeno bilo da nastavim živjeti u Sarajevu, prema kojem osjećam vrlo snažno nepripadanje i odbojnost. To je ono što ja vidim otpočetka Spielbergovih "Ralja". Užas koji biva odmah najavljen nešto je što me se svakako tiče
Otvori KEKS Pay
