Da komičar Damir Jurkotić u emisiji “U zdrav mozak” digne na lažni poziv i premijera Milanovića te ga pita hoće li se riješiti županice Marine Lovrić Merzel, vjerojatno bi dobio sličan odgovor kakav je županica dala Jurkotiću kada je nasjela na njegovu šalu.
Nakon afere Audi, županica se javila Jurkotiću u emisiju i nakon što ju je nahvalio te usporedio s kancelarkom Merkel, pitao je postoji li mogućnost da odustane od auta. Županica mu je odgovorila kako razmišlja o tome, ali ne želi da ispadne kao predaja. Lovrićka se branila žestoko, odbijala priznati rastrošnost i predaju, na kraju vratila automobil, ali šteta je već bila prevelika. Milanović i vrh stranke vjerojatno smišljaju kako riješiti njen slučaj a da ne ispadne kao predaja SDP-a. Stranački mozgovi razmatraju strategije saniranja štete dok “institucije rade svoj posao”. Još jedna smjena ili ostavka nakon slučaja Šegon uzdrmala bi poljuljani poštenjački imidž stranke.
No, premijer u slučaju Marine Lovrić Merzel nije pokazao dosljednost i odlučnost kao kod Linićeva pomoćnika Branka Šegona. Dok je od Šegona tražio ostavku te ga smijenio ne čekajući nikakve istrage i odluke Povjerenstva za sukob interesa rekavši da “u tog čovjeka više nema povjerenja”, “da je radio u sivoj zoni”, “da se radi se o čovjeku koji je iskoristio svoju poziciju da pomogne sebi”, “da je trgovao političkim kapitalom i ugledom SDP-a”..., kod Marine Lovrić čekat će institucije i ne poziva se na moralnu i političku odgovornost.
U aferi oko županice, koja je postala simbolom rastrošnosti i bahatosti, možda nikada i ne doznamo je li stvarno naredila lažiranje računa s izmišljenih domjenaka i zapisnika sjednica svojih savjeta jer institucije već godinu dana pokušavaju odgonetnuti istinu iako se to može utvrditi za onoliko vremena koliko je bilo potrebno da doznamo je li zviždačica Jasmina Jovev bila opravdano na bolovanju. No u toj priči zapravo nije ni presudno je li neka sjednica Savjeta županice održana, ali smo dobili na uvid klasičan primjer kako u Hrvatskoj funkcionira politički klijentelizam na granici s korupcijom koji djeluje u “sivim zonama” na štetu građana.
Godinama je poznato da sisačka županica ima tri savjeta sa 14 članova u kojima sjede članovi SDP-a i predstavnici stranaka iz županijske koalicije na vlasti. Svaki član savjeta prima mjesečnu naknadu od 5000 kuna neto, što je godišnje oko 1,5 milijuna kuna, a u četverogodišnjem mandatu 6 milijuna kuna novca poreznih obveznika. I da nije kriza i besparica, opravdanost postojanja takvih savjeta više je nego suspektna. U Savjetu za zdravstvo, socijalnu skrb i pitanja umirovljenika, primjerice, sjede predstavnici koalicijskih partnera iako županija ima stručne službe za zdravstvo i socijalnu skrb s osam zaposlenih.
U ovom slučaju čak je i Ministarstvo uprave donijelo nalaz u kojem piše da savjeti nisu “u duhu zakona”, ali se nakon žalbi i prigovora konačna presuda “institucijama koje rade svoj posao” još čeka. I dok tako milijuni odlaze na stručne savjete, Vlada je prekjučer donijela odluku da se broj ureda državne uprave u županijama smanjuje sa 20 na 5, zbog bolje organizacije, ali i ušteda na plaćama rukovodećih službenika. Ako to nije “u zdrav mozak”, onda ne znam što je. Dok u SDP-u budu otaljavali s rješenjem slučaja sisačke županice, manevarski prostor bit će im sve manji, jer građani imaju sve manje strpljenja. Čišćenje stranačkih redova nije predaja. U suprotnom, doći će do kapitulacije.
Ova može iz fotelje jedino ako se povlači za uši. Sisčani daj je maknite sa scene jer ovo neće imat kraja.