Dok se većina ljudi zimi sklanja u toplinu gradova, visoko pod Velebitom i dalje postoji mjesto gdje se svakodnevni život mjeri snijegom, ledom i burom. U zabačenom zaselku Rupine, do kojeg vodi uska planinska cesta, vrijeme kao da je odavno stalo. Ondje već više od pola stoljeća živi 82-godišnja Marija Maruna, sama, daleko od svega, ali čvrsto vezana uz svoj dom.
Pod snježnom kapom Velebita, u kući do koje još uvijek nije stigla ni voda, baka Marija svakodnevno vodi istu borbu s hladnoćom, poledicom i burom koja, kako kaže, ovdje ne puše, nego dere. Zimi je odlazak do gusterne poseban izazov, no odustajanje joj nikada nije bila opcija. - Sinko, da dere… to je čudo. Nisu nam dali vodu, narod se kroz rat iselio, nitko se više nije vratio. Ostale smo samo dvije bake, ispričala je Marija ekipi HRT-a, dok sigurnim korakom hoda po ledu i nosi sijeno svojim magarcima.
Do nedavno u Rupinama ipak nije bila potpuno sama. Druga starica živi u blizini, pa bi Marija, kad bi vrijeme dopustilo, samo pogledom provjerila gori li svjetlo na njezinu prozoru.- Stavim ruke ovako i gledam… pitam je: ‘Jesi živa?’ Ona kaže: ‘Jesam’. I ja onda nazad kući, priča Marija. Danas do nje nije mogla, zima je bila jača. No bez obzira na mećavu i hladnoću, njezina četiri magarca moraju biti nahranjena. Posebno joj je draga Sofija, kojoj se obraća s osmijehom i nježnošću, dok se dah gubi u ledenom velebitskom zraku. Snimka koju je objavio HRT rijetko koga ostavlja ravnodušnim.
Sjeća se i teških vremena kada su žene ovoga kraja kilometrima nosile drva na leđima. I sama je godinama tako živjela. Danas više ne može kao prije - srce je oslabilo, a ni drva više ne može cijepati. Lijekove joj donosi gerontodomaćica, no dio terapije mora sama plaćati. - Svaki mjesec lijekove plaćam… bez ovih dodatnih, pedeset eura - govori tiho.
Kaže da bi izdržala i hladnoću, i buru, i skupoću. Na sve je to navikla. Najteže joj pada samoća. Ipak, djeci ne želi biti teret. -A što ćeš kome smetati… dok još mogu. Ovdje mi je najlipše, priznaje. Sin je povremeno posjećuje, no ovih dana zbog poledice nije mogao do nje. Takav je život pod Velebitom, ceste se zatvore, automobili jure autocestom, a sela ostaju u tišini. Unatoč svemu, Marija ne namjerava otići. Dok može hodati, naložiti vatru i dozvati magarce po imenu, ostat će na svome kućnom pragu. Jer njezina odluka je jasna, ostati ondje gdje opstaju samo vjetrenjače, drača i ljudi tvrdi poput kamena.
Otvori KEKS Pay
