Potres me probudio prije dvije noći pa sam neko vrijeme samo ležao u mraku, bez nekih posebnih misli, kad sam odjednom shvatio da čujem vlastito srce. Nije to neka ekskluziva za novine, pa već iz toga što pišem shvaćate da sam živ i da mi srce kuca, kao i vama, uostalom, ali ipak: zbog nekog posebnog načina na koji sam ležao, u noćnom miru srce je šuplje odjekivalo u meni. Nisam već odavno obratio pažnju na njega. Otkad iskočimo iz kreveta do odlaska na spavanje jurimo, trčimo, kontroliramo mobitel, obavljamo bezbroj poslova koji su nas nedostojni i gnjave, kako to kaže Arsen Dedić, i nikad ne pomislimo na ono jadno srce koje pumpa li pumpa krv, i bez kojeg ne bi bilo ničega. Kažu da svi sisavci imaju jednak broj otkucaja srca pa da zato miševi, čiji puls otkucava brzo, žive kraće od kitova, čije divovsko srce otkucava tromo i teško. Zacijelo i mi imamo odmjereno koliko će nam srce kucati, i sa svakim smo otkucajem bliže onoj vječnoj tišini.
Kakav je to ruski narod bez kičme, ponosa, ljudskog dostojanstva, kada dozvoljava već više od 100 godina da ga komunsitički zločinci teroriziraju, muče, istrebljuju na desetine milijuna , pljačkaju, gaze im osnovna ljudska prava, među najgorima u svijetu.