Dijagnoza raka dojke za više od 3000 žena u Hrvatskoj svake godine znači trenutak u kojem se život naglo prelama. No, koliko god liječenje bilo teško i iscrpljujuće, jednako zahtjevan – a često i zanemaren – ostaje psihološki put kroz bolest. Strah, neizvjesnost i osjećaj gubitka kontrole mogu biti jednako snažni kao i fizička bol, upozorava profesorica psihologije Gordana Kuterovac Jagodić, koja o toj temi govori iz dvostruke perspektive – kao stručnjakinja i kao žena koja je sama preboljela rak dojke. Dijagnozu opisuje kao "potres" koji pokreće dug i složen proces. Od prvog čekanja nalaza, preko kemoterapije, operacije i zračenja, do oporavka, žena prolazi kroz niz faza koje donose različite odluke, ali i različite emocije.
Taj proces traje najmanje godinu dana i ne pogađa samo oboljelu osobu, nego i njezinu obitelj, svakodnevne uloge i odnose. Ishod nije samo medicinski – on može značiti novu prilagodbu i snagu, ali i razvoj ozbiljnih psihičkih teškoća. Jedna od ključnih poruka koje ističe jest da dijagnoza raka dojke ne znači kraj. Upravo suprotno – riječ je o bolesti o kojoj medicina danas zna mnogo i za koju postoji niz učinkovitih terapija. No, uz liječenje, presudna je i podrška okoline. – Ako imate podršku drugih, lakše ćete proći kroz sve – naglasila je na nedavnom predavanju u brodskoj Gradskoj knjižnici.
Obitelj, prijatelji i kolege često ne znaju kako reagirati pa se povlače, no upravo je to ono što oboljele najviše boli. Jednostavne geste – iskrena riječ, pomoć u kući, briga o djeci – imaju golemu vrijednost. Kuterovac Jagodić upozorava i na opasnost stigmatizacije. Izbjegavanje oboljelih, nelagoda u komunikaciji ili predrasude dodatno otežavaju ionako težak put. – Bolje je reći 'tu sam' nego okrenuti glavu – poručuje. Važno je i da žene, koliko god mogu, nastave živjeti svakodnevni život. Ne treba "staviti život na čekanje" dok traje liječenje. Aktivnost, rutina i osjećaj svrhe pomažu u očuvanju psihološke stabilnosti i vraćaju osjećaj kontrole.
Psihološki teret bolesti često doseže vrhunac upravo kada liječenje završi. Dok terapija traje, pacijentice imaju jasan plan i cilj. No, kada se vrate kući, suočavaju se s novom vrstom straha – onom od povratka bolesti. – Kao da živite s mačem iznad glave – opisuje. Svaka bol ili nelagoda može izazvati paniku i sumnju. Upravo tada psihološka podrška postaje ključna, ali često izostaje.
Stres dodatno pojačava način na koji se pacijentima ponekad komunicira dijagnoza i pristupa u sustavu. Osjećaj da ste "samo broj" u trenucima kada vam se ruši svijet može biti iznimno težak. Uz to, u obiteljima se često događa tišina – partneri izbjegavaju razgovor kako ne bi dodatno opteretili jedno drugo, što samo produbljuje osjećaj usamljenosti.
Ipak, iskustva pokazuju da su partneri u većini slučajeva važan oslonac, unatoč izazovima koje bolest donosi, uključujući i promjene na tijelu. Važno je naglasiti i da nitko nije kriv za bolest. Uzroci raka su složeni i uključuju kombinaciju bioloških, psiholoških i okolišnih čimbenika. Nametanje krivnje ili savjeti poput "budi pozitivna" mogu biti štetni i dodatno opterećujući.
– Sve emocije su dopuštene – ističe. Tuga, strah i ljutnja prirodan su dio procesa. Plač nije znak slabosti ni odustajanja, nego način suočavanja. Ključno je dopustiti te emocije, ali i pronaći snagu za nastavak. Upravo zato sve se češće naglašava potreba za sustavnijom psihološkom podrškom oboljelima, i to od samog trenutka dijagnoze pa kroz cijelo liječenje i oporavak.
Iako takva pomoć još uvijek nije jednako dostupna svima, postoje načini da je žene pronađu – kroz udruge pacijenata, grupe podrške i različite oblike psihoedukacije. Razgovor s osobama koje prolaze ili su prošle slično iskustvo često donosi olakšanje. Osjećaj razumijevanja smanjuje usamljenost i vraća vjeru da je oporavak moguć. Uz to, sve se više govori i o važnosti otvorene komunikacije s liječnicima i aktivnog sudjelovanja u vlastitom liječenju.
Upravo ta kombinacija medicinske skrbi, psihološke podrške i socijalne uključenosti može značajno utjecati na kvalitetu života tijekom i nakon bolesti. Jer, kako zaključuje, borba s bolešću nije samo medicinska – ona je i duboko ljudska, a u njoj nitko ne bi smio ostati sam.
Otvori KEKS Pay
