Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 42
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Jesu li Hrvati dobrotvori?

Radije ćemo pomoći osobi s imenom nego nekoj skupini

Mila Rončević u pratnji roditelja odlazi na liječenje u Ameriku
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
1/3
05.04.2019.
u 20:17

Ima ljudi koji redovito daju novac i ulažu trud u humanitarne svrhe, no to nije tipično za našu kulturu, nego ho-ruk akcije. Pojedinačne akcije daju nam povratnu informaciju da smo čovječni i dobri, ne traže puno od nas, a puno dobivamo.

Jesmo li humani kako volimo misliti o sebi nakon spektakularne akcije za malu Milu ili ta humanost tek povremeno dosegne neslućene razmjere? Jesmo li jednako spremni izdvojiti novac u slučaju oboljele djece od spinalne mišićne atrofije i o čemu sa psihološkog i sociološkog aspekta ovisi da ćemo za jedno dijete dati novac, za drugo bolesno manje ili uopće nećemo? Zašto manje izdvajamo za djecu iz domova iako znamo da i njima krov nad glavom nakon 18. znači i život i zdravlje jer idu na vjetrometinu života bez ikoga svoga?

Psihologinja Mirjana Krizmanić ističe da građani vole imati dojam da su nešto dobro učinili, a da ih puno ne košta, ni vremena, ni truda. Radije će mnogi nešto platiti za djecu iz doma i imati mirnu savjest nego baviti se njima, izvesti ih van.

Dat će novac, ali ne i trud

– Razumijem da ljudi misle ako nešto plate da su nešto učinili iako je vrednije dati svoje vrijeme, trud i znanje za nekog, ali na to su manje spremni. Ne vidim da se u nas radi na popularizaciji brige za druge, nitko ne reklamira dobročinstvo, a tako se mladi uče da je red pomoći drugima u nevolji – kaže Krizmanić. Hoće li se više skupiti novca za jedno bolesno dijete u odnosu na drugo ovisi, dodaje, i o atraktivnosti slučaja.

Video - Mila Rončević u pratnji roditelja odlazi na liječenje u Ameriku

 

– Vidite jedno lijepo dijete, krasne crne okice. Ako je atraktivno, veća je šansa da će se skupiti više novca. Davanje pomoći ovisi i o atraktivnosti pojedinca, a trebalo bi ovisiti o stanju pojedinca, koliko je teško osobi ili djetetu koje je samo i napušteno. Teže je očekivati da će građani dati jednako novca za djecu i osobe s invalidnošću jer još imamo predrasuda prema njima – ističe Krizmanić.

Socijalna psihologinja Željka Kamenov govori da će ljudi prije pomoći konkretnoj osobi s fotografijom, imenom i prezimenom, nego skupini i puno je veća šansa da će pomoći malom, nevinom djetetu koje izaziva poriv kod ljudi da mu se pomogne. Najveća šansa je da će ljudi uplatiti novac, a već je zahtjevnije za većinu otići nekom pomoći, makar odnijeti staru odjeću.

– Pojedinačne povremene akcije daju nam povratnu informaciju da smo čovječni i dobri, ne traže puno od nas, a puno dobivamo. Postoje ljudi koji redovito izdvajaju novac i trud u humanitarne svrhe, ali to nije tipično za našu kulturu, nego horuk-akcije. Kad je nešto aktualno ljudi će se angažirati za konkretni slučaj ako ne traži puno truda. Nema u našoj kulturi kao u zapadnima humanitarnog rada, što je povezano i sa socioekonomskim statusom jer ljudi misle – tko meni pomaže, nemam ni ja novca – kaže Kamenov. Humanost koja se, kao u slučaju male Mile, pokazuje i fotografiranjem uplatnica i objavljivanjem na Facebooku, ovako komentira:

– To je stvar grupnog pritiska, postavljena je norma: ako si čovjek, pomoći ćeš. Pokazivanje uplatnica je samoreklama da se pokažeo “evo, i ja sam čovjek i na pravoj strani”.

Sjećamo se slučaja djevojke za koju je jedan par nakon što je morala napustiti dom izdvajao mjesečno 5000 kn, ali nisu htjeli da se dozna tko su oni.

– Pravi altruizam nije motiviran društvenim priznanjem, već željom da se pomogne drugom, iako to nitko neće znati, iako ćeš se žrtvovati i nećeš dobiti priznanje, ali ćeš se osjećati dobro. Često pomažemo zbog socijalno poželjnih razloga da se vidi da smo dobri – kaže Kamenov.

Tradicionalna solidarnost

Sociolog Siniša Zrinščak ističe da u nas prevladava tradicionalna solidarnost na razini obitelji, prijatelja ili lokalne zajednice. Hrvatska nema tradiciju da se dobrovoljno davanje i angažman za druge uspostavi izvan uskog rodbinsko-prijateljskog kruga.

Mila Rončević u pratnji roditelja odlazi na liječenje u Ameriku
1/12

– Po nizu istraživanja smo na začelju koliko se volontira, daje i solidarizira na organiziranoj osnovi i izvan tradicionalnih krugova. Pojedinačne akcije su ad hoc akcije i uspjeh im ovisi o nizu faktora, koliko će se netko angažirati, a ako su u pitanju djeca i medijska kampanja, solidarnost je puno veća. Zato neke uspiju spektakularno, a puno ih ostane nerealizirano. Civilno društvo nije razvijeno, nemamo povjerenje u institucije, pa se pitamo što će biti s novcem. Moderno društvo ne može ostati na takvim načinima pomaganja, nego sustavnijim i organiziranijim s kulturom povjerenja u institucije i civilno društvo – kaže Zrinščak.

Za stipendiranje djece iz domova u 10 godina skupilo se malo više od 20 milijuna kuna, a još manje za djecu kojoj nakon 18. treba trajniji krov nad glavom od dvije godine u stambenim zajednicama, kad je već država bešćutna.

– Tom djecom se sustavno ne bavimo, nego imamo pojedince i dobrovoljne akcije. Nemamo podataka za djecu iz domova koliko stambene zajednice zadovoljavaju njihove potrebe i što bude s njima poslije – kaže Zrinščak.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Video sadržaj
65 GODINA VEČERNJEG LISTA

Heroji oluje 1973.: Putnici su u kabini žičare satima visili 60 metara, a spasioci i građani su im pomagali

Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Za vas smo pratili koloplete tema, od politike i gospodarstva, preko sporta do mode, kulinarstva, noviteta u autoindustriji i tehnologiji. Naši su novinari i fotografi izvještavali s lica mjesta - bili su na požarištima, klizištima, na područjima razorenim potresima i poplavama te na prvoj crti bojišnice. Istraživali smo, pisali smo o bolnim trenucima, tragedijama i katastrofama, ali pisali smo i priče koje su vam, nadamo se, uljepšale dan, izmamile osmijeh, vratile nadu i vjeru da dobri ljudi nisu vrsta koja izumire, da će uvijek biti onih koji su spremni riskirati vlastiti život kako bi spasili život često potpunog stranca. Upravo smo te priče odlučili 'reprizirati', jer njihovi su glavni akteri oni, koje popularno, ali nepravedno često nazivamo 'malim ljudima', iako su itekako veliki. Za 65. rođendan Večernjaka, iz naše bogate arhive, donosimo serijal od 65 top-priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Priče o tim velikim 'malim' ljudima, složit ćete se, zaslužuju biti bar još jednom pročitane. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!